Kultura narcisoidnosti i njene opasnosti za buduće generacije

Čitajući roman autorice Delphine De Vigan „Djeca su kraljevi“ koja se osvrće na trend današnjice nemilog postanja po društvenim mrežama koje nameće jedno zanimljivo pitanje eksploatacije vlastite djece od roditelja u svrhu zarade na društvenim mrežama.

Zanimljiva debata je koja se vodi u knjizi među likovima, sa strane jedne majke koja nesvjesna svojih vlastitih mentalnih teškoća pretvara svoj privatni svijet u Big brother show i pritom u sve uključuje svoju djecu. I druge strane kritičari njenog stila života čija zabrinutost za sigurnost djece koja su bez pitanja izložena svijetu i tuđoj znatiželji i postaju produkti društva koje nesvjesno posljedica i bez ograničenja, rekla bih otvorio Pandorinu kutiju iz koje nismo ni svjesni što sve izlazi.

Knjiga progovara o nepostojanju ograničenja i zlouporabe djece u reklamne svrhe što ćete vidjeti i u Hrvatskoj među roditeljima influencerima čija djeca postaju svakodnevna tema njihove komunikacije na društvenim mrežama.

Gdje su restrikcije?

Restrikcije u velikoj većini država u svijetu ne postoje u smislu zakonskih ograničenja koja se tiču krašenja prava na rad. Francuska je jedina država koja je u tom smislu napravila iskorak i donijela Child Influencer Law (Loi n° 2020-1266), koji štiti prava djecu mlađu od 16 godina koja ostvaruju prihod na društvenim mrežama.

S druge strane zakonska regulativa koja brani korištenje društvenih mrežama korisnicima mlađima od 16 je donesena za sad samo u Australiji.

U SAD-u Meta najavljuje vrijeme korištenja društvenih mreža te još neke restrikcije za korisnike mlađe od šesnaest godina. Europa planira slijediti Australski primjer, što je dobro, ali svakako je za neke generacije već kasno.

Što je s Hrvatskom?

U Hrvatskoj se pravobraniteljica zalaže za zakonsku regulativu jer smatra da djeca nisu komercijalni artikli kao ni marketinški alati te je zabrinjava pravo djeteta na privatnost i digitalni otisak. Žao mi je što se spomenuta inicijativa ne uzima u ozbiljnije razmatranje niti se vladajući osvrću na taj aktualni problem.

Imajući sve ovo na umu, pitam se ja na koji način su djeca zaštićena kada i sami roditelji bez razmišljanja o posljedicama postaju detalje života o svojim klincima na društvenim mrežama i to od malih nogu. Tinejdžer će se za sebe još izboriti – no što će dijete od tri ili pet godina koje još ne percipira uzročno posljedične veze. Jeste li baš sigurni da će jedan tinejdžer kad vidi da ste postali o njegovoj peleni i prehladi biti oduševljen informacijom da ste njegovu intimu podijelili među „prijateljima“?

Da se vratim na knjigu „Djeca su kraljevi“ najsnažnije sam rezonirala upravo s pitanjem s kojim se često susrećem u radu s djecom u školi: „U svijetu današnjih društvenih mreža, gdje se djeca zapravo mogu sakriti?“.

Dojma sam da smo negdje smo na putu prilike koju je otvorila mogućnost komunikacije na društvenim mrežama postali hrabri u tome da se oglasimo s mišljenjem o svakakvim temama. S time je porasla ideja o tome kako smo postali važni jer se naše mišljenje broji te smo, baš kako algoritmi naši svagdašnji vole, sjeli na vlak kulture narcisoidnosti (fenomena kojeg je u prošlom stoljeću u Americi predvidio istraživao Christopher Lasch).

Narcističke kultura nastavlja živjeti u ovom stoljeću gdje se simptomi pokazuju u kulturi selfija (Vurdelja, 2021.), a vrijeme će pokazati i u vlogovima, reelsima i sličim alatima modernih društvenih mreža.

Putem tih alata, danas djeci sve više dostupnima izloženi smo kontinuiranim stresorima čiji utjecaj na suptilnoj razini mijenja percepciju sebe, društva i svijeta jednom mladom, u potpunosti nerazvijenom mozgu.

Istraživanja pokazuju da su danas djeca izložena online svijetu od najranije dobi, predugo i prečesto iako su preporuke sasvim drugačije. Primjerice tinejdžeri su u prosjeku oko 9 sati prisutni na društvenim mrežama.

Slika koju djeca dobivaju o sebi uspoređujući se s trendovima, zastrašujuća je.

U svom sam radu doživjela kako djevojčice u dobi od trinaest godina imaju potpuno iskrivljenu sliku sebe i svog izgleda. Bez obzira na razgovore koje kao stručnjak obavljam s njima, utjecaj koji imaju društvene mreže, nerijetko nadilazi utjecaj razgovora. Ako roditelj djetetu od 13 godina omogući korištenje društvenih mreža na koji način jedan stručnjak u školi može utjecati na restrikciju istoga s ciljem smanjenja negativnog utjecaja društvenih mreža? Još jedan primjer negativnog utjecaja su istraživanja koja pokazuju da sadržaj koji djeca konzumiraju na društvenim mrežama također utječe na povećanje simptoma anksioznosti i depresije. Nadalje, tu je i još fenomen cyberbullyinga – kad nasilje nađe svoj put i online.

Nekad smo se imali gdje sakriti, što mogu klinci danas?

Sjećam se kad mi se dječak, kojeg sam smatrala najboljim prijateljem u osnovnoj školi jednom prilikom, pred svojim vršnjacima da bi ispao cool ispalio uvredu koju od njega nisam očekivala. Zarezala je bolno i jasno, ni danas nije zaboravljena. Poslije tog čina otišla sam kući i plakala u svojoj sobi, da bih ujutro, nakon što je cijela situacija ostala u jučer mogla ponovo dalje.

Gdje se točno danas mogu sakriti djeca kad su im društvene mreže u džepovima na pametnim telefonima upaljene 24/7. U savjetovanju s tinejdžerima, vrlo čest problem s kojim se susrećem je upravo osjećaj neprihvaćenosti. Gledajući taj „divni „online svijet mladi se um hrani lažnom stvarnošću, pa i ako je istkana od vlogova/blogova/reelsa roditelja, i počinje misliti kako je stvar u njemu.

Kako je samo stvar u njemu/njoj.

U tome što ne valja.

Što nije kao drugi.

Što ne izgleda kao drugi.

Što je neshvaćen/a.

Što se ne osjeća dobrodošlim.

Što netko to radi bolje.

Što su nečiji rezultati savršeni.

Što god čini nikako ne može sustići druge ili trendove i tako dalje.

Iako će u razgovoru s odraslima često reći da su svjesni lažnosti online svijeta, on ipak utječe na njihov pojam o sebi.

Zastrašujuće, zar ne? Navečer kad legnemo u krevet, djeca još malo istražuju na društvenim mrežama iako smo im rekli da ugase telefon. Dok spavamo, netko drugi im servira sadržaj…

Dalje neću.

Apsolutno bih zabranila korištenje mobilnih telefona do 16. (zbog društvenih mreža) i zabranila bih roditeljima da objavljuju sadržaj o svojoj djeci online.

Literatura:

Li, S. H., Batterham, P. J., Whitton, A. E., Maston, K., Khan, A., Christensen, H., & Werner-­ Seidler, A. (2025). Cross-­ sectional and longitudinal associations of screen time with adolescent depression and anxiety. British Journal of Clinical Psychology, 64, 873–887. https://doi.org/10.1111/bjc.12547

De Vigan (2025), „Djeca su kraljevi“, OceanMore, Zagreb

Caitlin Elsaesser, Desmond Upton Patton, Emily Weinstein, Jacquelyn Santiago, Ayesha Clarke, Rob Eschmann, Small becomes big, fast: Adolescent perceptions of how social media features escalate online conflict to offline violence, Children and Youth Services Review, Volume 122, 2021,105898, ISSN 0190-7409, https://doi.org/10.1016/j.childyouth.2020.105898.

Gupta, P., Shah, D., Bedi, N. et al. Indian Academy of Pediatrics Guidelines on Screen Time and Digital Wellness in Infants, Children and Adolescents. Indian Pediatr 59, 235–244 (2022). https://doi.org/10.1007/s13312-022-2477-6.

Vurdelja , J. D. (2021). Narcissistic culture – social anomaly or norm?, Philologist – Journal of Language, Literature, and Cultural Studies, 12(24), 389–401. https://doi.org/10.21618/fil2124389v

Slike: Envato market