Odrastanje, podrška, razumijevanje i dosljednost

Proteklih šest godina vodim školu. Suosnivačica sam Epohe (privatne osnovne i srednje škole) i aktivno sam angažirana u radu s učenicima kroz nastavu Emocionalnog odgoja. No, ne samo tamo, angažirana sam u radu s roditeljima, prema potrebama, situacijama ili na zahtjev. Ono što sam naučila proteklih godina radeći u školi je da su očekivanja odraslih često usmjerena na to što netko drugi treba napraviti kako bi im život bio lakši.

To bi bilo idealno, kad bi bilo moguće. No, ne stoga što škole to ne mogu, već zato jer život tako ne funkcionira. Slagali se sa mnom ili ne, svi smo odgovorni za svoje ponašanje (ponašanjem upravljaju naše misli i osjećaji), a naše ponašanje oblikuje našu stvarnost. Ovo se odnosi na sve strane u školskom sustavu i da bi taj sustav funkcionirao, idealno bi bilo da svi jednako preuzimaju odgovornost.

No, moja tema ovdje nije sustav, već očekivanja roditelja.

Radeći s roditeljima i u savjetovanju, i u školi, naučila sam da najčešće roditelj ne razumije kontekst potreba koje stoje iza očekivanja koje ima. Očekivanja mogu biti usmjerena na dijete, na učitelja i na školu. Ono što sam također primijetila, kada se radi o roditeljima koji očekuju da se problem riješi bez njihove suradnje, tu izostaje preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, svoja uvjerenja i svoje osjećaje. Spomenula sam već da je to troje povezano, kognitivni model, o kojem možete čitati na ovom linku, govori upravo o tome kako je to troje uvijek povezano.

Idemo redom.

Očekivanja od djeteta

Očekivanja od djeteta često budu utemeljena na percepciji da je dijete, jer smo mu mi tako rekli, sposobno djelovati kao odrasla osoba, zrelo i odmjereno. I tu smo u zabludi. Nekoliko stvari utječe na to na koji način djeca reagiraju na svijet oko sebe.

Prvi leži u teoriji priviženosti

Način na koji smo odgovarali na potrebe svoje djece tijekom prvih godina života, dijelom će oblikovati odnose s drugima. Kažem dijelom jer odrastanjem učimo da naša interakcija s drugima uvelike utječe na način kako se drugi ponašaju prema nama te odrastajući razvijamo socijalne vještine koje nam pomažu prilagoditi se. No prije prilagodbe, važno je znati da smo, ako smo pretjerano reagirali na uznemirenost djeteta kako bismo ga zaštitili od uzrujavanja, naučili dijete da je svijet mjesto na kojem će se ugađati njegovim željama, a ne mjesto gdje je potrebno naučiti se emocionalnoj otpornosti.

Drugi u oponašanju

Roditelj je model, ali ne svojim riječima, već svojim djelima. Ako ste skloni tjerati pravdu galamom i raspravom, očekujte da će dijete upravo na taj način reagirati u emotivno nabijenim situacijama, jer je to imalo prilike vidjeti od svojih modela. Na to se misli kad se kaže da je ponašanje stvar odgoja. Ne da ste učili dijete da se neprimjereno ponaša, ali ako ste primjerice u redu u dućanu napravili scenu i burno reagirali na tuđe preguravanje, dijete koje vas promatra uči upravo to – u redu je napraviti scenu kad mi se nešto ne sviđa. Ili ako ste procijenili da će durenje na dijete, djetetu pokazati da se neprimjereno ponaša, niste ga naučili da se neprimjereno ponaša, već da je u redu kad nas netko naljuti – duriti se.

Treći u razvojnim fazama

Djeca su kompetentna, to je jasna stvar, ali kompetentna činiti samo ono što je u skladu s njihovom dobi, kognitivnom i emocionalnom zrelošću. Nerealno je očekivati od bebe da izrazi emocije na bilo koji drugi način nego plakanjem, jer je to dio razvojne faze. Kao ni što je nerealno očekivati od tinejdžera da ne ulazi u sukobe, kad je misija tinejdžerske dobi pronaći sebe – otkriti tko si i to se radi pomoću bunta. To ne znači da tinejdžeri ne trebaju granice, ali znači da zaista moraju imati prostora da te granice iskušaju.

Stoga bih istaknula da kada govorimo o očekivanjima od djece, bili bi dobro usmjeriti se na svoje potrebe razumijevanja, što uključuje učenje o razvojnim fazama djeteta, o svojem ponašanju i samoregulaciji kako bismo mogli primjereno reagirati ponašanja djeteta.

Također, neminovno je razumjeti još jedan važan faktor koji utječe na funkcioniranje djeteta, a to je osobni faktor ( i kod nas i kod djeteta). Osobni faktor je ovisan o tome na koji način promatrajući usvajamo svijet te kako interpretiramo taj isti svijet u svoje misli koje onda utječu na osjećaje i na ponašanje. Taj je faktor utječe na razvoj socijalne i emocionalne inteligencije i razvijanje otpornosti. Znači da je važno upoznati sebe, načine na koje funkcioniramo kako bismo mogli pomoći i sebi i djetetu da osobni faktor ne bude kamen spoticanja na putu sretnog odrastanja i življenja.

Očekivanja od škole

Očekivanja od učitelja

Očekivanja od učitelja utemeljena su također na teoriji učenja oponašanjem zbog kojeg smatramo da je učitelj taj koji mora moći riješiti svaku situaciju koja se pred njim nalazi u razredu i među učenicima. Uzmemo li u obzir to da na učenike utječu odnosi s roditeljima, roditeljski model, razvojna faza te osobni faktor, teško da će učitelj baš uvijek moći riješiti situaciju sam, bez interakcije svih sudionika. S druge strane često se zanemaruje ova važna činjenica, a to je da dijete u razičitim razvojnim fazama imam različito ponašanje koje odgovara tim fazama razvoja. Ako smo stalno u pripravnosti korigirati dječja ponašanja, u smislu da ih nadziremo u potpunosti – što se očekuje od učitelja i općenito školskog okruženja, zakidamo dijete za razvoj otpornosti. Mnogim se roditeljima ne sviđa činjenica da se otpornost razvija u sukobima, uz uzrujavanje i nemir, ali nažalost – to je tako. Neminovna doza svakodnevnog stresa utjecat će na razvoj otpornosti, a ona je emocionalni imunitet koji se razvija odrastanjem.

S druge strane – učitelj jest važan faktor u moderiranju učeničkog ponašanja, a to pak ovisi i o njemu samome, o njegovim osobinama ličnosti – osobnom faktoru te o već rečenom, naučenom iz iskustva. Tu do izražaja dolazi dosljednost koju bi svi pedagoški radnici trebali primijenjivati u svom radnom okruženju. Budnost i podrška u odrastanju te odgovor na situacije koje odgovor traže.

Očekivanja od stručnog tima

Očekivanje od stručnog tima u školi, prema mojem iskustvu ima dva rukavca.

Jedan je da: psiholozi, pedagozi i ostali stručnjaci ništa ne znaju i često ne rade ništa, a drugi je da imaju čarobni štapić.

Savjeti koje ponudimo roditeljima kada se dijete nalazi u nekom problemu, ne dolaze iz osobnih uvjerenja, već iz struke. Ipak, što god mislili o stručnim suradnicima, oni da bi radili u školi moraju imati adekvatno obrazovanje. To su uglavnom ljudi koji se cijeli život usavršavaju kako bi bili u korak s novim istraživanjima u struci koja pomažu bolje razumjeti, u odgoju i obrazovanju, djecu i roditelje. Bez obzira što nam se čini da bolje poznajemo svoje djete – stručnjak će ipak biti objektivan i uzet će u obzir cijeli kontekst problematične situacije, a ne samo njen fragment koji se najčešće tiče osobne interpretacije.

Drugi rukavac kojim roditelji često plove jest taj da postoji univerzalno rješenje za sve i da je primjenjivo u svim situacijama. Magični štapić za stručne suradnike u školama je jedino strpljenje i vjera u proces. Vjera u to da će djeca s odrastanjem naučiti nositi izazove života na pravi način i na pravi način reagirati na njih. U školama se zato provode preventivni programi, a u mojoj školi Emocionalni odgoj. U situacijama kad se dogode neželjena ponašanja, samoregulacija emocija je najbolji alat, no nije uvijek primjenjiva i jednako učinkovita. Kao netko tko radi u školi i savjetovanju, mogu reći da nitko ne bi bio sretniji od mene da je tako, ali postoje djeca s teškoćama čija je samoregulacija uvjetovana drugim faktorima i nažalost nema stručnog suradnika koji baš sve situacije može imati pod kontrolom.

Očekivanja od sebe

Roditelji su danas pod ogromnim pritiskom. Puno je toga poznato i jasno kad se govori o odgoju djece, ali je puno i utjecaja koji oblikuju naše klince bez našeg znanja i pitanja. Roditeljima se čini da je njihov posao nazirati ponašanje djece i korigirati ga u prihvatljivo. No to nije roditeljski posao. Roditeljski posao je posao podrške, razumijevanja i dosljednosti.

U teoriji je sve to jasno i idealno, no kad se roditelj nađe u problemu koji se tiče njegova djeteta, zaboravlja da je i on nekada bio dijete, da su da odgajala nesavršena bića i da ne mora – zato što je to negdje rečeno i opće popularno biti savršen roditelj, odmah reagirati, sve prepoznati, sve razumjeti i sve riješiti. Taj pritisak moranja, stvara podlogu za razvoj mentalnih poremećaja, ne samo kod djece, nego i kod odraslih osoba.

Prema mojem iskustvu, roditelj koji se nađe u krizi zbog djeteta problem koji ima rješava samo onda kada preuzme odgovornost – suoči se sa stvarima i krene surađivati s onima koji mu žele pomoći. U školama, vjerujte mi, takvih stručnjaka ima. Nakon nekog vremena, nekad i podužeg čekanja (i djelovanja) stvari dođu na svoje. Dođu s odrastanjem, podrškom, razumijevanjem i dosljednosti.

Vjerujte mi, iskustvo me podučilo tome.

Literatura:

Schaedig, D. (2026). Self-Fulfilling Prophecy In Psychology: Definition & Examples, Simply Psychology. https://www.simplypsychology.org/self-fulfilling-prophecy.html

McLeod, S. (2025). Inside Out: How Emotions Move Through The Body. Simply Psychology https://www.simplypsychology.org/news/how-emotions-move-through-the-body

McLeod, S. (2023). Cognitive Behavioral Therapy (CBT). Simply Psychology https://www.simplypsychology.org/cognitive-therapy.html

McLeod, S. (2024). Learning Theory Of Attachment. Simply Psychology https://www.simplypsychology.org/learning-theory-of-attachment.html

Cherry, K. (2026).Piaget’s 4 Stages of Cognitive Development Explained. Very Well Mind, https://www.verywellmind.com/piagets-stages-of-cognitive-development-2795457

Prelogović, S. (2025). Priprema djeteta za školu u obitelji. Bjelovarski učitelj, 30 (1-3), 7-16. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/340436

Rukavina, M. i Nikčević-Milković, A. (2016). NEKI ČIMBENICI ODNOSA ADOLESCENATA I ŠKOLE. Život i škola, LXII (2), 93-104. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/179029

Relja, J. (2020). Pedagog i razumijevanje roditeljske uloge u suvremenoj obitelji. Bjelovarski učitelj, 25 (1-3), 41-52. Retrieved from https://hrcak.srce.hr/273383

Koprivnjak, V. (2025). ULOGA SOCIJALNIH RADNIKA U OSNOVNOŠKOLSKOM OBRAZOVANJU – PERSPEKTIVA STRUČNIH SURADNIKA NA PODRUČJU OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE. Dijete i obitelj u suvremenom društvu, 2 (1), 89-122. https://doi.org/10.25234/dosd/35965