Proteklih petnaest godina provela sam radeći na sebi. Prvo sam bila u fazi oduševljenja, toga da sam skopčala kako je sve u mojim rukama i kako mogu s mislima mijenjati svijet. Onda sam shvatila da moram mijenjati ipak malo više sebe i podnjeti sve što život donese jer se ono magično “privlačiš ono što misliš” zapravo ne događa samo na jednoj razini.

Prava definicija bi bila: privlačiš ono što je u tvojoj podsvijesti.

A tu se nađe bome štošta. Tračak tuge, šaka mržnje, frustracija, ljutnja, nerješenih razgovora, prekinutih prijateljstava i odnosa, svađa u redu u dućanu, udarac nogom u tramvaju od slatkog djedice, pokoji komentar “glupača” od učiteljice, ponižavanje, pa onda nesretna ljubav… i tko zna čega sve tu ima. Koliko god se trudili zasjeniti negativno svojim pozitivnim stavom, ipak presuđuje ono čega nismo svijesni. I tu je i onaj faktor “što siješ tako ćeš i žeti” ili ti karme, sudbine, kako god želite to zvati.

I tako smo u tom vrtlogu vremena zaglibili tu gdje jesmo i nerijetko smo ljuti radi poteza koje vučemo. No, ne želim da ova blog bude crn i dramatičan, zapravo želim samo da promislimo o tome kako se ponašamo kada se svijet sruši na naša leđa? Podnosimo li to kao gospoda, uzdignute glave, stoički u šutnji, pognute glave i uplašeni čekamo da prođe ili pužemo na koljenima urlajući i prijeteći svime i svačime. Sigurna sam da smo svi doživjeli jedan takav trenutak. I možda se sad sa smješkom sjećate vlastitih pokušaja da pobjedite.

Uvijek želimo pobijediti. To je cilj. Borba ili bijeg. Moj je borba. Do kraja, ne bezkompromisno ali za pravdu i čiste račune. Sve karte stavljam na stol i rasparavljam. Otvoreno govorim o problemu, i čekam povratnu informaciju. Ona ne dolazi uvijek. Dolazi kada se komunikacija zaista događa. Kad je osoba s druge strane (pa ček i kad sam ja druga osoba) spremna primiti informaciju, može je procesuirati jer imamo iste vrijednosti i i slična iskustva te ju je onda u stanju vratiti nazad.

Ukoliko nema vrijednosti i iskustva na istoj razini komunikacija puca.

Često jedna strana, ako ne i obje nisu spremne na dogovor. Tjeramo jedno drugo u kut i tko jače udari gubi. Taj osjećaj “pobjede” je kratkotrajan i nadomjesta osjećaj gorčine. Nakon gorčine, ukoliko uspijemo vidjeti dolazi bol i slije se u tugu. Tuga nas razgoliti i želimo li izaći iz tog njenog začaranog kruga potrbno je prigrliti ju.

“Od boli se ne bježi, ona se prigrljuje i tako jedino prolazi” Superjunakinje

Nakon svega ostaje nam zapitati se što sam iz obog odnosa naučila. Nadam se da vam prva misao neće biti “da su ljudi glupi” i “uvijek se razočaram”. Možda je vrijeme da a shvatimo kako je stvar u našem stavu prema ljudima, jer za mene je to zaista oslobađajuće. U mojoj je moći da se u bilo kojem trenutku preispitam i zaključim na kojima smo vrijednostima pukli, da to pokušam razumjeti, da uvidim koriste li mi te moje vrijednosti i ako mi koriste, idem dalje. Ukoliko mi ne koriste, dovode me u sukobe, često se raspravljam zbog njih, vijeme je za promjene. Sigurno bolne, jer ćemo  morati zauzdati ego i reći mu da sjedne, jer je dobio jedan. 🙂

Zapamtite: “Svi moramo nešto naučiti o drugima kako bismo naučili o sebi.”, Kradljivci sreće

Ajmo, vrijeme je da naučimo iz lekcija koje život nosi. I ja sam svoju neki dan naučila: zaustavi se prije nego pukne led.