Marlena

Izašla sam na dvorište poslije okidač terapije. Sjela sam sama na klupu smetena od priče koju sam upravo čula. Ne znam je li smetenost bila dobra riječ, izgubljenost bi prije legla. Čudila sam se svemu što sam ovdje čula i, iskreno, sada kada se osvrnem, još više me čudi gdje sam. Ana me živcirala, užasno je naporna i oštra. Nije se pomaknula s mjesta na koje je pala otkad zna za sebe, a i dalje samo kritizira.

Uopće ne znam koliko će ova agonija trajati, ali ja moram što prije otići. Nemam što dijeliti s tim ženama. Nemam što reći na pitanja koja se ovdje postavljaju, meni su potpuno kriva. Ja nisam zaslužila da me Roman vara. O čemu oni to govore? Kakvi izbori koje činimo? Koji je to moj izbor da mi muž ode na kat niže? Pa nisam mu ja stisnula gumb u liftu.

– Marlena, možete li sada malo sagledati svoje izbore u životu i reći mi jeste li možda prepoznali uzorak u svom ponašanju? – pitao je doktor Majković. Koje izbore? O čemu on to? – pomislila sam.
– Ne razumijem – rekoh. Krajičkom oka vidjeh Jasnu kako se nasmiješila. Mislila je da me razumije bolje nego ja sama. Možda i razumije jer meni nije bilo mnogo toga jasno.
– Pa izbore, odluke. Kao što je odabir poziva, odabir partnera, način odgoja djece i slično.
– Ne mogu vidjeti uzorak. Nije u tome problem. Problem je u mom mužu.
– Naravno da je i on imao veze s vašim odnosom, nitko to ne govori, ali ne mislite da smo ipak mi najviše zaslužni za izbore koje činimo u životu. Nitko vas ne tjera da se, naprimjer ljutite radi neopranog suđa, ili nečeg sličnog. Ipak to sami odlučujemo.
– Ne odlučujemo – podsmjehivala sam se.
Ana je čistila nokte. Totalno je nezainteresirano, ali ipak dovoljno glasno progovorila da pokaže da je itekako prisutna:
– Je, je, ni ja nisam pušila za hors. Slučajno su frajeri hodali s otvorenim šlicom!
– Sjaši, Ana. Ti sve znaš – odbrusila sam.
– Molim vas da se skoncentrirate na razgovor, a ne provociranja – umirivao je Frenki.
– Marlena, ne mislite li možda da bi Vam moglo pomoći da sagledate svoj život iz drugog kuta. Kao promatrač?
– Kako se to može? – pitala sam. – Previše sam upletena.
– Pa, recimo ovako. Pokušajte zamisliti kako se osjećaju drugi dok ste, recimo, kritični.
– Baš sam na to bila spremna – pomislila sam. – Pogotovo kad je Roman u pitanju. Samo sam ga željela “razumjeti”. Pogotovo nakon svršavanja na katu ispod. Ni više ni manje. Naša soba iznad njezine, ja gore i ne slutim zašto dolje škripe kreveti.

 

Lea Brezar: Superjunakinje, Dhar Media, Zagreb 2017.