Treba li nam se dogoditi ono najgore da otvorimo oči i dozvolimo životu da nas poduči? Držimo li se nekih suludih principa i uvjerenja, mehanizama koji nas zadržavaju na mjestu i ne daju ni naprijed, ni nazad? Jesmo li svjesni tih izbora i ne čini li nam se da se non-stop opravdavamo za njih?

“Takva sam, ne mogu si pomoći”, “ne znam kako”, ” nemam vremena”, i tko zna što još? A pitam se da li zapravo činimo išta?

Upravo sam o tome pisala u “Ogledalima” i zato vam danas želim predstaviti jednu od svojih junakinja, Dinu…