Za mene to nije bilo važno – prevara. Bila sam na toj strani – prevarena. Ali za mene je bilo važno ustrajati u namjeri da naš odnos bude uvijek dobar i oprostiti. Prevara se dogodi. Ljubomora nas truje i veže za iluziju. Onu o savršenoj bajci u kojoj ljubav traje dovijeka, ali samo pod određenim uvjetima – da ne griješimo.

Za mene je ljubomora bila neprirodan osjećaj. Nekako nikada nisam nikoga svojatala i zapravo mi je bio važnije da se netko vrati nego da ga zavežem. Marko to nikada nije zloupotrijebio. Ali da se nekad stvari dogode kako bi nas iznenadile – dogode se.

“Uvijek bih te gledala na sastancima. Tvoje oči bile su čvrsto prikovane za projekte, nisi ih skidao s njih. Željela sam da me jednom skineš njima, a to bi mogao samo jednim pogledom. Ti si bio moja fiksacija. Moj dolazak u ured postao je igra s nadom. A odlazak-iščekivanje sutrašnjeg susreta.” – Pojavio se mail u njegovom e-mail pretincu. Slučajno sam naletjela. Zamolio me da mu nešto proslijedim s kompjutera dok nije bio kod kuće i, naravno, istina je izašla na vidjelo.

 

Bila je vješta na riječima. Zapravo vrlo talentirana i lukava. On je volio riječi. Pogotovo one koje su se ljuljale u ritmu glazbe. Dugo je promatrala dok nije pronašla trenutak i nametnula se. Samo tako, u kasni sat u uredu, nakon dugog frustrirajućeg dana, ona mirisna i nježna. Topla. S lakoćom ga je uvukla u svoju mrežu čipkastih čarapa i u bujan dekolte. Naravno da je pao. I ja bih pala. Zaista je zamamno izgledala. Mislio je da će to biti jedan seks. Usputna avantura. Ali ipak se ponovila. Uvučen u tu laž, tonuo je sve više. Naši su se razgovori prorijedili, a on je postao opterećen i odsutan.

 

Znaš, nikada nisam bila ljubomorna. Mogla sam razumjeti interes za drugima. Ne vjerujem u ljubav koja sputava. Onu koja ne vidi ništa osim sebe, koja je sebična i poznaje samo granice. Ne vjerujem u ljubav koja je uvjetovana i koja očekuje. To nije moja ljubav. Ja sam davala više. Nije mi bilo važno koliko si uzeo. Bilo je važno da dajem. Da ti pružim utjehu kad ti je teško i kad znaš da si zabrljao. Sa sobom ili životom. Tada ti baš nije trebalo moje negodovanje i osuda. Bio si dovoljno kriv sam sebi. Ta živimo u društvu licemjerja koje osuđuje pogreške iako se svi kunu u opraštanje. Svi se kunu u iskrenost, a lažu kad god osjete opasnost. Znaš, ja nisam jedna od tih. Meni je bilo važnije da smo skupa i da mi na duši ne leži jad, nego da se trujem zamjeranjem. Meni je bilo važno da smo ovdje ti i ja. Samo to. I sada znam da je to za mene bila najbolja moguća odluka – otpustiti. Jer danas, kad te nema, kad sam ovako prokleto sama, ugušila bih se u krivnji da nisam rekla ‘U redu je, Marko. Zaista. Mogu sve razumjeti’. Da nisam, moja tuga bi imala privjesak.

Golemu trulež. Krivnju.

 

Lea Brezar: Superjunakinje, Dhar Media, Zagreb 2017.