„Misliš da sve znaš, zar ne? Da si dosegao vrhunac svog razvoja kada razumiješ kako svijet diše. Kako se Zemlja okreće i čije Sunce nam zapravo svijetli. Tko je taj tko nam kroji dane i da li se sve vrti oko naših izbora ili se čovječanstvo vrti oko nekih ponuđenih“, – pitala sam dok je navlačio zavjese u stanu i manično pretraživao Internet preplavljen novim vijestima. „Misliš da ti je puno toga jasno, zar ne? U mraku koji mrači ulicama tvojeg grada, tvojeg malog svijeta i tvojeg uma, ti si samozadovoljan jer razumiješ. Ti si kao usrećen jer si sve pokopčao, jer se tvoja svijest proširila za užase o kojima misliš. Ali znaš, ja ću ti otkriti jednu tajnu.

 

Otkrit ću ti tajnu da je ta svijest koju nosiš zapravo uteg. Ma ne, nije uteg, ona je omča oko tvojih udova, oko tvojeg uma i ono najgore – oko tvoje duše. I to bi te zapravo trebalo uplašiti.

 

Ako ne letiš, ako se sakrivaš, ako si stalno iza tog nekog štita – kako ćeš išta iskusiti nova?

Reci mi, molim te – ono najvažnije, čini li te to zaista radosnim? Osjećaš li u sebi duboki mir? Takav mir da poželiš u njemu prebivati dovijeka ili te omče stišću i guraju do zida pa ti njima pritišćeš druge?“

 

„Dok razmišljaš, dođi”, rekoh mu.

 

„Dođi da ti nešto pokažem.” Dodirnem ga lagano ramenom i pokažem da ispod svog tamnog plašta, kojim sam ovijena krijem svjetlo.

 

Pred njegovim očima pojavi se mala, gotovo nevidljiva kap svjetla i njena jasna nit obasja sav taj njegov mrak.

„Ne postojim ja da mračim, ja postojim da ti pokažem suprotnost onoga što si ti. Da ti pokažem kako se u mraku ledi krv u žilama, i da ako ga osvijetliš samo s nadom, ona će sjati jače od svake tame. Ona će u tvoj um, srce i dušu uliti svjetlo mira kojim ćeš uvijek, ma baš uvijek moći ispratiti svoje strahove.“

 

Pogleda me i vidi svoj odraz u ogledalu i duboko udahne.

„Imaš pravo.“- kaže i osjeti neki neobičan mir.

 

A ja, ja nestanem.