Zovem se Odluka. Od mene najčešće bježe. Čim se približim, ja sam neprijatelj. Ja sam ona koja podsjeća da smo propustili preuzeti odgovornost i da sve, ma baš sve, jednom dolazi na naplatu. Koliko god se mi pravili da se to ne događa.

 

Uz mene će često sjesti Ružičasta. Znate nju. Ona je koprena koja nam se navuče na oči. Kao zar, nježni, gazeni, prekrije sunce koje previše blješti. Čini se da pomaže, ali nekada trebamo da nas se zaslijepi.

Nakon trenutnog sljepila obično progledamo i sve postaje jasnije.

Ružičasta uvijek pokuša nagovoriti da pričekam. Ona ima beskrajno razumijevanje i strpljenje, osobine koje ja tako dobro poznajem, ali im nikada ne dozvolim da me zavedu.

 

– Pusti još malo, – kaže mi – nije tako strašno. Pogledaj, danas je samo takav dan i loše je raspoložena.

– Ma nije samo danas! To već predugo traje.

– Ma nije, svaki puta se pomakne korak naprijed.

– Da, i dva nazad. Onda je očajna, frustrirana i osjeća se izgubljeno. Tada je vrijeme da ja dođem. I sada je upravo to vrijeme. Zatvorit ću ta vrata i otvoriti nova, ona koja trenutno ne vidi.

 

Tako i učinim. Svaki puta. Za svakoga.

Dok se nećka, promišlja i preispituje, a sve to predugo traje. Traje jer joj je četrdeset i koja i jer već niz godina snagu skuplja u nadi. Nada se ne događa danas. Uvijek je ispred nas, uvijek je negdje tamo i uvijek čeka.

 

Umorna je, pogledaj je. Lice joj je posivjelo, oči izgubile sjaj. Nekad je bila tako lijepa i snažna, a od Ružičaste – je posivjela. Nije li to neobično?

 

Zato je zamolim da ode, Ružičastu, da napusti ovo umorno tijelo i pusti me da snažno lupim vratima s kojima Ana ne želi.

A onda, onda kad joj se učini da je izgubljena, ja ću otvoriti nova. Nova kroz koja će ući svjetlo, ući utjeha, nečija topla riječ i dogodit će se promjena.

 

Da, tako ću učiniti.