Zovem se Lijenost i kradljivica sam snova. Kradljivica koraka i onog tvojeg, čeznutljivog sutra. Ušuljam se poslije umora, čim odahneš nakon napornog dana. Uvučem se u kosti i trujem misli.

 

Prenosim se dodirom besmisla, dodirom nezavršenog i tada sam najmoćnija. Likujem nad neučinjenim, pokušam provocirati tvoje misli i namjeru. Bacim ti uže spasa kada toneš, ali ti, ti ga svojim kratkim dosezima i zamasima ruku s mjesta na kojem se nalaziš, ne uspjevaš uhvatiti.

 

I onda se raspadaš. Čini ti se da si nemoćan, da ništa nije po tvom, a zapravo nikada nisi ni pokušao. Opravdao si to s nemoći, karakterom, gubitkom vremena. Opravdao si to tisuću puta do sad i danas se čudiš.

 

Danas se čudiš što ništa nije učinjeno kako si mislio da je potrebno. Što mnoge stvari nisu kakvima si ih želio, jer si propustio reagirati. Onaj nered koji u svojem spremištu nikada nisi spremio jer ti je uvijek nedostajalo polica, šarafa za njih i nosača na kojima bi sve to stajalo. Onaj svoj ormar u kojem se još uvijek nalaze stare pohabane stvari koje si nekada trebao baciti, a nisi, jer ćeš ih možda trebati. A za što trebati?

 

Znaš za što bi ih trebao? Trebao bi ih da si me poslušao dok se razvlačim oko tebe i skinuo me sa svojih pleća jednim pokretom. Trebale bi ti za  nove korake, za novi prostor koji se pred njima otvara, za nove poduhvate – ma i sitnice koje čine dan.

 

Za pokušaje! Pokušaji se broje!

Neuspjesi baš i ne – upamti to!

Broje se padovi nakon kojih si ustao, a ne ostao ležati prikovan u mojem zagrljaju.

 

Ja nisam ljubavnica koja će te idealizirati i čuvati od svega što te boli. Ja sam rana koja se otvara da te pomakne s mjesta, vjetar koji brije u lice!

Zato sam tu.

 

Zovem se Lijenost.

Iza mene uvijek dolaze Namjera, i Početak.

Veličanstva Života. Probudi se!

 

Slika: Photo by Clay Banks on Unsplash