Svi poznajemo barem jednu ženu – superjunakinju, za koju smatramo da je posebna, da je savršena, da svoje breme nosi s lakoćom. Da je blagoslovljena s dobrim poslom, brakom i financijama. Svi mi prijeko promatramo te neke savršene žene, žudeći da se i nama dogodi baš ta sreća.
Zato sam napisala ”Superjunakinje”.
Da vam predstavim četiri naoko savršene priče jer – nema takvih žena. Svaka koja je uspjela sve ovo nabrojano dovesti u neki red, puno se odricala, vagala, plakala i borila se. Nema žena koje nisu nikada posrnule, koje se nisu slomile, koje nisu viknule. Svaka, koja danas šiba naprijed, jako dobro zna da u životu nema glume, da nije sve samo predstava, da nema generalne probe i da uvijek prevlada istina – koliko je god mi gurali pod tepih.
Zato sam napisala “Superjunakinje”.
Zato da osvijestimo da je važnije pronaći sebe nego se, kompromitirajući svoja uvjerenja, gubiti putem.
U nekom trenutku više ne znamo tko smo, za što se borimo i za čime žudimo. Ne umijemo razaznati gdje je početak tog našeg pogrešnog putovanja i koje smo to odluke na brzinu kompromisno donijeli ne mareći za ono što želimo. Ne umijemo si odati zasluge za pokušano, već se kontinuirano diskreditiramo jer smo nekada pogriješile.
Zato sam napisala “Superjunakinje”.
Zato da vas podsjetim da svi imamo svoju priču. Svoju bolnu priču. Svoje breme, nekada malo, nekada veliko, ali nama uvijek teško. Željela sam vas podsjetiti da je u redu da vam je teško i da o tome treba pričati kako bismo sami sebe bolje razumijeli, kako bismo se prepoznali te kako bismo riješili i otpetljali te teške životne situacije. Govoriti o tome što nas boli olakšava tu bol i oslobađa nas njene težine.
Željela sam vas podsjetiti da život nosi lekcije i da je zapravo sreća da se kontinuirano ponavljaju, kako bismo naučili, a ne bježali od njih.
Željela sam vam poručiti da je obrazac “Superjunakinje” odlična stvar ako na kraju dana skinete kostim, odmorite se, osvrnete se za sobom i podrežete repove. Ne možemo stalno vući svoju prošlost da nas ona u jednom trenutku ne zakuca za tlo. Vučemo li sve što smo proživjeli naši će se koraci usporiti i nećemo moći dalje. Živjeti život na jednom mjestu ubija vaš duh, a vaša borbenost i entuzijazam se gase… A sigurna sam da ne želite živjeti ugašeni, bez svjetla i nade…
Zato sam napisala “Superjunakinje”. Da zajedno naučimo nositi bol, da se naučimo voljeti, da naučimo razumijeti, da naučimo živjeti punim plućima…
Zato…
Draga Lea,
Pročitat cu ja Superjunakinje… iz knjižnice ili cu kupiti. Imam tako neki situaciju koja me ždere, stalno sam na vagi sto napraviti, na koju stranu se okrenuti. Nekako mislim da ce mi knjiga pomoći. Da odrežem suvišno, da ne bi po meni pisala nove epizode, da ne postanem stanovnica bolnice na kraju grada. Ne smatram to nečim strašnim, ali nastojat cu drugačije.
Javim kad pročitam
Hvala ti od srca od svih superjunakinja!!
Draga Zorana, nadam se da ćeš u njoj naći što tražiš. Možda nije loše imati na umu da ne smijemo od sebe očekivati previše, kako sam u knjizi rekla dan za danom. A, možda je i bolnica na kraju grada dobra usputna stanica.:) Nekad nam samo treba predah od svega. <3
Knjiga se tako lako cita da na momente pomislis da jednostavno razmisljas o necemu, a ne da citas.
Stigla mi je u pravi tren, hvala ti Lea!
Nadam se da ce se jednom pretociti i u film jer onaj koji mi se odvijao u glavi tijekom citanja je fantazija 🙂
Draga Ana, hvala na utisku. Drago mi je da te se dojmila. Film bi bio super pa čak i predstava, tkeo zna. Možda se netko toga uhvati.