Što mijenjat ne možeš, pusti…

 

Puno sam razmišljala kako predstaviti ovu knjigu. Kako pojasniti što je to što se nalazi među njenim koricama i koje to poruke ona nosi?

I zaključila jedno:

Što god ja rekla na ovu temu, vi ćete ponijeti sa sobom samo ono što možete primiti. Ni trunku više. Koliko god moje predavanje bilo ispirativno, vi ćete otrgnuti od njega samo onaj dio koji umijete razumijeti. I ne kritiziram, nipošto. Već pokušavam skrenuti pozornost na ono bitno.
Ono između redaka.

Nedavno sam pročitala knjigu ”Donesi mi nosoroga”, to je knjiga o zen koanima koji će vam promijeniti život. Lijepo piše na koricama. Moju prijateljicu nisu promijenili jer ju je pročitala, niti su mene promijenili jer sam je pročitala. Promijenili su me u onom trenutku kada sam odlučila vidjeti ono što vidjeti moram, a ne ono što želim.

Ako gledate samo tamo kamo želite, nećete vidjeti ništa novo. Jednako tako, ako slušate samo ono što se slaže s vašim poimanjem svijeta nećete u tom svom svijetu ništa promijeniti. Pa se tako jedna zanimljiva rečenica uhvatila za mene, a išla je otprilike ovako… Pravi prijatelj je onaj koji vas uzdrma i pokrene, a ne samo onaj koji je uvijek blizu i kima glavom podržavajući vas.

Stoga, želimo li zbilja saznati što to znači otpustiti, zagledajmo se tamo gdje nas najviše boli. Zagledajmo se tamo gdje je najdublji mrak i gdje znamo da moramo ići, a najmanje nam je ugodno.

Svi znamo to mjesto, zar ne?

 

  1. Suočimo se. Suočimo se sa stvarnošću, s time što nas žulja, što nas čini nesretnima, što nas uznemiruje, što je to radi čega je iz nas iscurila životna sila i ne da nam da se maknemo s mjesta?

Suočimo se s činjenicom da smo kritični, a da ne volimo da nas kritiziraju.

Da osuđujemo, a da ne volimo da nas osuđuju.

Da lažemo, a da ne volimo da nas lažu.

Da skrivamo istinu, a optužujemo druge kako ju ne govore.

Da ne volimo istinski, a očekujemo da nas se voli.

Da govorimo o jednim vrijednostima, a živimo druge.

I tako do kud stignete.

I onda se zapitajmo, što je to s čime se želim prvo suočiti? Što je to što me najviše opterećuje i guši? S čime sam to trenutno najnezadovoljnija i priznajmo si, pobogu, neće se desiti ništa strašno ako u jednom trenutku kažemo: ja sam, recimo, užasno kritična!

 

Možete li sad sami sebi navesti samo jednu, jedinu stvar koju biste promijenili na sebi? Samo JEDNU?

Ukoliko jeste, vrijeme je za drugi korak.

 

  1. Odlučite. Odlučite da ćete od danas biti drugačija osoba. Od ovog trenutka da ćete svaki dan činiti upravo suprotno od toga da budete, naprimjer, kritični. Kako? Svaki dan pokušavajte istu stvar. Umjesto da kritizirate zahvaljujte.

Hvala Svemiru, svevišnjem, Bogu, prirodi, životu što mi daje priliku da pomognem drugome, budem utjeha, da šutim i slušam, da uspijevam disati duboko umjesto planuti, podići s poda, zasukati rukave – što god to bilo.

I što će se dogoditi? Ponovite to 20 dana za redom i javite mi da li ste još uvijek na istom mjestu. Pomaknut ćete se korak, sigurno, ali ne nazad, naprijed, i to oslobođeni. Ne zaboravite: ponavljanje je ključ.

A što ako smo zapeli u klinču? Što ako smo dovedeni u situaciju da ne umijemo više u njoj pronaći izlaz? Da je onaj izlaz koji nam se čini neizbježnim zapravo najriskantniji. Da slutimo kako nam ne donosi dobro, ili bar to dobro mi ne možemo vidjeti.

Onda je vrijeme za treći korak, a to je lekcija.

 

  1. Učenje.

Ajmo sad, sjetite se onih stvari koje se u vašem životu iznova ponavljaju. Periodično, ali u drugim oblicima i možda na drugim razinama. One koje, što god činili, ne možete izbjeći.

Možda su najbolji primjer odnosi s našim članovima obitelji. Onima koje nismo izabrali na svjesnoj razini, ali su tu. Zapečaćeni. Do kraja. Nema naprijed, samo trud i tolerancija. I tu je najbolja škola. Škola u kojoj učite najvažnije predmete strpljenje, prihvaćanje i suosjećanje.

To je škola koja se vježba, koja se živi, svaki dan ispočetka.

I onda kada nas izluđuju, kada nas ne razumiju i kada su prema nama okrutni. Onda ne vadimo oružje, već ulazimo u ring i učimo.

I učenje dolazi s vježbanjem, ponavljanjem, jedinicom, dvojkom i na kraju peticom.

 

Nakon nekog vremena shvatit ćete neizbježno: da ste upravo učinili ono što naslov kaže: što mijenjat ne možeš, pusti. Baš to.

Pusti da se dogodi.

Pusti da pukne.

Pusti da se razleti.

Pusti da odrežu.

Pusti da tresne na tlo i zazvoni. Možda je to zvuk koji baš trebaš čuti. Možda te taj zvuk zauvijek promijeni i ti više nikad ne budeš ista. Možda ti bude svejedno jer ćeš uživati u svakom novom iskustvu.

Mogli bi se tada vratiti upravo na početak. K sebi.

 

Vidimo se sutra.