Zar nije suludo gledati u strah i ne učiniti ništa, pitam ja vas? Koliko smo ga puta prepoznali, ne u mraku, na danjoj svijetlosti? U prikrajku pored nas, na stolici uz našu – uredsku, kuhinjsku? Kada smo se trebali izboriti za sebe ili za početak zagledati u sebe.
Strah. Jasno je da postoji. U svima nama. Pitanje je koliko smo ga svjesni. I još važnije, što ćemo učiniti s njime? Kako ćemo se boriti? Hožemo li ponjeti malj, pa udarati da ga ugušimo, a s njime i svakoga tko je blizu ili ćemo ga pokušati osvijestiti, prepoznati, povući ispred sebe i reći mu: “Sjaši. nisam ja ta(j).”
Hoćemo li, kao moja prijateljica, vječno raspredati o tome kako se ne boji, a zapravo u džepu uvijek ima spremno potpitanje koje otkriva tako mnogo. Tako mnogo o njoj i o njenom mračnom prijatelju. I kad zagusti, ona počinje gristi. Gricka potpitanjima, gricka nepovjerenjem, gricka opraznim koracima i ne kuži da se sve to vidi. Da se vidi, što bi rekli “iz aviona”.
I ja se bojim. Ali u svom strahu ne povlačim ljude za kosu, ne grebem u prolazu, ne prijetim. U svom strahu ja se naslonim na nešto sigurno, na nešto što mi može dati utjehu. U svom strahu potražim povjerenje u ljubav, u onu radi koje smo ovdje, u onu zbog koje vjerujem, kako god teško bilo, ja ću ipak pronaći način da se nosim sa svime. U onu koja me nikada nije iznevjerila jer me podučila da budem strpljiva prema sebi, da gledam u svim smjerovima, ali ne prečesto unazad, da se u meni kriju svi odgovori i da je ona najbolje oružje za uklanjanje straha.
Ostavite komentar