Uvijek postoji ta dilema. Koliko dati i do kada davati, zauzima li netko naš prostor i na koji način to čini. Da bi nas izgurao, obazvrijedio ili to čini nesvjesno slijep od svoje vlastite brige.
Odrasla sam kao autsajder, čitaj svađalica. Nisam bila omiljena niti sam bila previše poželjna kao prijateljica. Uvijek, baš uvijek sam svađu istjerala na čistac. Kad si klinka, to nije zabavno, argumenti su ti jadni. Nemaš iskustva i nemaš se čime nadmetati. Kad odrasteš, nisi u boljoj poziciji kad si kao ja kratkog fitilja i kad je tvoj cilj samo jedno – da dobiješ svađu, pod svaku cijenu. Naučiš se braniti bez da te napadaju, ali ti se uvijek čini da si ipak napadnuta. I tako u krug. Nikad zadovoljna odnosima. Nema nam druge nego promisliti o svemu.
A onda, negdje na jednom od perona života, kad odlučiš promijeniti smijer, možda shvatiš da si zapravo najbolji prijatelj sam sebi jer se jedino ti možeš istinski razumjeti, jer si jedino ti uvijek blizu i jer pred samim sobom nemaš nikakve tajne. Savijest kuca kao sat i ne spava. Prije ili kasnije suočavanje dolazi neminovno – ako ne ranije, negdje u četrdesetoj. I onda se pitamo koji to klinac radimo od sebe i sa sobom? I da li uopće išta radimo?
Pa kad zaoremo u to tlo, brazde ponekad bivaju tvrde, a naša volja da se promijenimo nekad toliko slabija. I pitam se koliko puta ćemo tada puta i pred sobom reći da smo super, da je sve ok i da ništa baš ništa ne trebamo mijenjati, da nas drugi jednostavno ne razumiju i da smo mi uvijek u pravu. Iako znamo i sami da tada ostaje između nas i istine ostaje muk. Muk u kojem ona čuči i čeka da joj osvjetlimo obraz – ta istina koju tako često krijemo od svega i svih. Ona za koju smo svjesni da zna da nije sve tako idealno niti treba biti. A ponajprije da smo mi ti koji nismo nimalo savršeni i da je to sasvim u redu.
I ukoliko priznamo da smo pogriješili da tim priznanjem nećemo izgubiti ništa, a otvorit će se novi prostor za tako mnogo. Mnogo novih prilika, mnogo suosjećanja, mnogo ljubavi prije svega za sebe, a onda i za sve ostale.
Kad jednom počnemo zračiti dobrotom, postat ćemo svjetlo ovome svijetu, našim prijateljima, našoj djeci, našim kolegama, našim partnerima… Svemu onome što vrijedi.
Ostavite komentar