Cijeli dan promišljam o 2025.
O čestitkama koje se nižu na društvenim mrežama.
O postignućima u 2024. O uspjehu rezerviranom za društvene mreže. O tome kako se skrivamo iza ekrana i pokazujemo ono najbolje. Možda ono što mislimo da najbolje i što drugi trebaju vidjeti.
Jasno je da je tako. Živimo u digitalnom dobu, u eri narcisoidnosti. Kuckamo po mobitelima i mislimo da samo svi važni, da se svijet vrti oko nas i da je nužno da svatko od nas kaže što misli ne razmišljajući koliko zapravo malo o mnogočemu znamo.
Primjerice, samo je 38 % ljudi u hrvatskoj u 2024. pročitalo jednu knjigu. Jednu jedinu! Od čega učimo? Od koga skupljamo informacije i gradimo mišljenje? Provjeravamo li što se piše? Uzimamo li u obzir samo relevantne izvore ili nam je sasvim svejedno. Meni se čini da je ovo zadnje – zaista nam je postalo svejedno. Hrvatska već godinama živi “naučenu bespomoćnost” i ne dozvoli si izaći iz tog očajnog kruga, dok pritom bacamo drvlje i kamenje na ono što vrijedi. Najtužnije je to što nas promatraju. Ne velika braća, već naša djeca – buduće generacije i uče da se za malo toga vrijedi boriti.
I moram reći, danas, na 31.12.2024. u 20:28 – to me zabrinjava.
Moja je godina bila teška. Proteklih nekoliko, da budem iskrena. Ako ste čitali moju zbirku “u inat svemu”, jasno vam je. Moja recenzentica, prof. Dojkić rekla je da sam u ovoj zbirci nekako – bojala se izreći – razčarana. Nije bila daleko. Razočarana sam bila, probuđena jednako tako.
2024. meni je, donijela izazove. Nadam, se da će 2025. krenuti blaže. Nadam se jer sam mnoge stvari odrezala, puno sam lošeg otjerala od sebe i podvukla crtu rekavši “dosta je”.
Pitate se čega? Doći ćemo i tamo, polako.
Proteklih pet godina posvetila sam obrazovanju. Pokrenula sam školu (Epoha) u suradnji s posebnom prijateljicom, ušle smo u tu priču vrlo entuzijastično.
I dočekane smo na isti način. Otvorenih ruku roditelja koji su nam s povjerenjem prepustili svoje klince, a mi smo djecu – kao većina nas koji rade s njima – prigrlili s puno razumijevanja.
Pričamo.
Bodrimo.
Razumijemo ravojne faze.
Podučavamo.
Regiramo na potrebe.
Ublažavamo neprimjerena ponašanja.
Pridržavamo ih dok padaju. U pubertetu se često pada.
Sve to kako bismo pokazali, kako moja Renata (suosnivačica škole) kaže da se povjerenje gradi davanjem prilika. Djecu treba naučiti povjerenju u život, u nas, u drušvo kako bi bili dobri ljudi i kako bi negdje na svom putovanju života ostvarili sebe.
Mi ćemo radi toga ispuniti neke svoje potrebe i penjati se na ljestvici samoostvarenja. Krug je zatvoren – priča je codrživa.
No, moram priznati da mi povremeno zvuči kao bajka te da znam da će se mnogi roditelji naše škole složiti s time.
Epoha jest bajka.
Kod nas djeca bivaju djecom. Uče bez stresa. Prihvaćena su i u svojoj različitosti – raspitajte se kod pojedinaca koji to znaju. Imaju priliku iscijeliti traume nekog bivšeg sustava u kojem su ih zaradili. Imaju prilku izrasti u sigurnije i smjelije mlade ljude.
Kad se sjetim kakvim smo oslabljenim bićima pomogli da se vrate k sebi, da prepoznaju svoje vrline i da nauče upravljati sobom bez sukoba i bez ljutnje usmjerene na drugoga – mogu samo reći da su mi ove protekle godine s time napunile srce. I ne samo meni – cijelom našem timu i to nas čini održivima.
Učenik koji je često ulazio u konflikte danas odšuti kada je to potrebno, umjesto da uđe u raspravu.
Učenica koja radi zdravstvenih tegoba zbog kojih trpi jake boloce vježba mindfulness kako bi si pomogla – jer je to učila na emocionalnom odgoju.
Učenica kojoj se na posljednji naš jutarnji krug u kojem vježbamo mindfulness ove godine otme uzdah “a, šteta…” iako ćemo se vidjeti opet za svega dva tjedna.
Učenik koji je radi teškoća u učenju izgubio samopouzdanje, no kod nas ostaje u gimnaziji i prolazi s odličnim uspjehom.
Učenica koja se upisuje u drugu srednju školu i vraća se nakon šest mjeseci – doma.
Učenik koji je radi ADHD-a vrlo stigmatiziran, no nakon primjene našeg programa za učenike s takvi specifičnim teškoćama, nauči samokontrolu.
Učenici koji kod nas riješe svoj problem školske fobije.
Dalje ne bih nabrajala, mnogo je toga. Pitajte one čija su to djeca – ti roditelji dobro znaju što znači plod suradnje škole i roditelja. Pitajte učitelje koji već četvrtu godinu rade s nama i bore se za te klince. I s time i za sebe i svoja uvjerenja. I sad se pitate – što me tu umorilo i zašto je moja Vanja (prof. Dojkić) rekla da sam razočarana?
Emocionalni imunitet
Zato, jer sam ovih proteklih godina upoznala što znači biti zao. Zaista jesam.
Upoznala sam ljudsku zlobu u svom inatu, u gnjevu spremnu zgaziti sve što mu je do jučer vrijedilo – samo zato jer je netko rekao da stvari nisu onakve kakvima ih vide.
Ako ste upoznali termin helikopter roditeljstvo, onda ćete znati o čemu govorim. Pod izlikom pravde i pravednosti neki će roditelji pod svaku cijenu tjerati svoje bez obzira što često time čine svojoj djeci više štete nego koristi.
Nakon niza godina studiranja psihologije, pouzdano znam, mnoga su to istraživanja pokazala – nužno je izgraditi emocionalni imunitet. Bez tog imuniteta nismo otporni na životne izazove, na sukobe i razočarenja. Bez emocionalnog imuniteta klinci odrastaju u ljude koji se ne bore za sebe već se bore sa sobom – jer nisu naučili da loše emocije prolaze. Da nije svaki stres koban i da je nekad nužno da nas boli kako bismo drugi puta znali reći ne.
Nema ništa goreg od gnjevnog roditelja koji se osvećuje (za svoje neuspjehe) – školi, učiteljima i drugoj djeci. Sigurna sam da će se u ovoj slici prepoznati mnogi djelatnici iz obrazovnog sustava i da će jasno kimnuti glavom u znak potvrde. Kao i roditelji koji promatajući ne vjeruju što vide.
Znam i da ću ovim blogom zapjeniti još neki gnjev i neka ću. Što treba doći – doći će. Što trebam naučiti – naučit ću.
U 2025. ionako ulazim s pobjedom.
Ulazim s onima koji žele biti sa mnom. S onima koji cijene naš rad. S onima koji znaju što dobivaju iz entuzijazma s kojim smo pokrenule školu. I s onima koji znaju da je ljudski griješiti – posebice onda ako iz tih grešaka naučimo.
A svima drugima hvala.
Hvala na korisnim lekcijama, na učenju koje je nekada zaista bilo naporno.
Hvala što ste me podsjetili da je opet vrijeme da kažem – dosta – i da krenem dalje s novom nadom, osnažena i s ljubavlju.
S ljubavlju u 2025. – prema nekim predviđanjima cijela će biti okupana njome.
Ostavite komentar