Ako mi još netko kaže da ne možeš uspjeti bez fakultetskog obrazovanja, molim neka se naruči kod mene na kavu. Jednu od tri sata da prokomnetiramo što nas to zapravo nosi kroz život?
Da se razumijemo, ne mislim pritom umanjivati trud i rad prilikom studiranja, dapače, ako postoji mogućnost – i ja bih je iskoristila. I moja djeca će, ali ih ne želim naučiti da je samo fakultetsko obrazovanje dovoljno za uspješan život – postoji toliko primjera uspješnih ljudi koji govore suprotno.
Ja nisam studirala.
Željela sam upisati studij dizajna, nisam upala. Život se malo poigrao i ja sam se zaposlila. Stvari se nisu odvijale kako sam željela i imala sam malo mogućnosti, bila sam mlada. Ali sam imala volju i namjeru da napravim nešto od svog života pod svaku cijenu. I znala sam da me nitko neće zaustaviti svojim kritičnim komentarom da je važno imati fakultetsko obrazovanje kako bi se zaposlili i kako biste poslovno narasli.
Ne morate imati fakultetsko obrazovanje da biste otvorili tvrtku.
Ne morate imati fakultetsko obrazovanje da osmislite odličan proizvod – treba vam znanje. Znanje nije rezervirano samo za studente, znanje je danas dostupno svima. Ako ga želimo primjeniti.
Ne morate imati fakultetsko obrazovanje da biste bili uspješni.
Ali morate imati:
samopouzdanje,
povjerenje u život,
namjeru,
morate znati improvizirati,
morate biti hrabri,
i ne smijete odustati.
Nisam odustala. Ovdje sam, u Hrvatskoj i već sam 15 godina privatna poduzetnica. Ono što sam naučila ovih godina je da uspješnost uvjetuje jedna ljudska osobina, a to je poniznost. Osjećaj koji stoji iza toga je osjećaj zahvalnosti – za sve što imamo. Onaj osjećaj zbog kojeg ćemo svakome dati priliku jer ga smatramo jednakim sebi. Onaj osjećaj koji nas drži na zemlji i radi kojega nikada nećemo pomisliti da smo zbog uspjeha u materijalnom svijetu narasli u bogove (čitaj “egove”:D). Stoga kada se drugi puta uhvatite za diplomu, sjetite se da je ona dokaz vašeg učenja, a ne vaše veličine. Kao što je recimo, nečiji posao, dokaz njegova rada, a ne vrijednosti.
Danas mi je kolegica na poslu spomenula da voli što se ne “preseravam” s postignućima te da o njima nikad ne govorim i da me zbog toga cijeni.
A ja se pitam: u što se pretvaramo kada imamo potrebu svako malo svima objasniti koliko vrijedimo? To govori manje o mojoj vrijednosti, a više o mom egu. Zato se ne “preseravam”.
I još nešto. Da li smo svjesni da kada tako veličamo svoj uspjeh da se ljudi oko nas (iako možda to ne želimo) povremeno osjećaju manje vrijednima? Niste odgvorni za tuđe osjećaje, ali smo odgovorni za svoje ponašanje. Trebali bismo težiti tome da ljudi koje susrećemo odlaze od nas u nadahnuću, a ne u potonuću. 🙂 Ostavimo trag, ali ne u obliku ožiljka već kao motivaciju.
Zato, preispitajte se tko ste zaista?
Onaj koji maše ili onaj koji nosi barjak? Ja sam ovaj drugi, jer taj je na čelu kolone.
Samo za info: Amancio Ortega, ZARA, Owner: Još uvijek ruča u kafeteriji sa svojim zaposlenicima iako je najbogatiji čovijek na svijetu. Richard Branson, postao je poduzetnik sa 16 godina. Steve Jobs, Bill Gates, Michael Dell, samo su još neki u nizu čije priče o uspjehu motiviraju i ohrabruju. Može nas ohrabriti i vaša. 🙂
Dobar tekst. Samo se u pravopisu vidi nedostatak obrazovanja 🙂
Ne bih rekla nedostatak obrazovanja, već sklonost tipfelerima. Život ih je prepun, pa što ne bi i papir/internet. Poruku ste primili, to je važnije. <3