Nismo savršeni. Nitko nije i baš ne volim kada se od mene upravo to očekuje.

Savršenost ne postoji, postoji posvećenost da postanemo svoja najbolja verzija, ali sukladno okolnostima.

Kada predstavljam svoje knjige na promocijama, nakon četrdesetpet minuta predavanja, uvijek naglasim da molim da me nitko ne doživljava kao nekoga tko ne griješi jer sam maločas ponudila svoja rješenja ili svoje iskustvo. Savršena nisam, pogotovo ne subotom kad trebam spremiti stan. 🙂 Nisam savršena u odnosima koje gradim, trudim se, ali griješim kontinuirano. Ali ono što jesam, jest to, da se nikada ne fokusiram na problem već na rješenje. Na korak naprijed. Na dalje. Na opraštanje, na pomicanje granica.  I na istinu.

Istinu i iskrenost volim više od svega. Oni koji me poznaju znaju da taktičnost nije bila moja prirodna osobina. Taktičnost sam učila i još uvijek je učim. Mijenjam se, brusim tonove, ponavljam iznova i iznova.

No, nekome je i najtaktičnije bolno i ono najljubaznije otrovno, a ovisi samo o tome, koliko osoba koja sluša prima stvari osobno. Onaj koji sluša prima kroz svoju percepciju i nerjetko nesvjesno izvrće stvari. Pa tako jedna opaska može biti udarac. Propust, razočarenje. Riječ – mač, iako je nismo takvu odaslali.

Nedavno sam bila svjedok nekih percepcija koje su dovele do pucanja odnosa. U nekim slučajevima, mogla sam bolje odigrati stvar, a u nekima sam jednostavno morala zauzeti stav. Zauzimanje stava ne znači izvaditi mač, naprotiv, nekad znači skloniti se i pričekati da oluja prođe. A nekad znači da moramo odraditi neke lekcije jer nas one uče, iako nismo uvijek svjesni čemu.

Mene su one najveće, naučile gledati izvan okvira i tome da nekada stvarno moram pustiti. Pustiti i otpustiti… I radi sebe i radi drugih. I vježbajte procjenjivanje kada je koje potrebno.