Moje ime je Sukob.

Sukob svjetova. Marsa i Venere. Crnog i bijelog. Tu sam i ljuljam vas.

Sjedili su svaki na svom kraju sobe. On u kutu uz računalo, ona rješavajući križaljku iako su joj misli divljale u tišini. Naoko mirna, izjedala je samu sebe unutarnjim dijalogom.

 

On nije. Za njega je to bila jedna savršeni sukob svjetova u kojem je on, naravno pobijedio. Dobio je što je želio, mir. „Pusti me više!“ rekao je i ona se predala.

 

Predala se gorčini i susprezala suze. Frustracija je bila golema i iz nje nije bilo izlaza. Nije bilo lijevo ni desno. Ni gore ni dolje. Samo golemi, mračni jaz.

Jaz kojeg je odlučila svaki puta iznova prijeći držeći se onu nit koju je povremeno bacao.

 

„Da te pustim? Zbilja?“

„Ma ne“, rekao je „što bi onda imao?“

„Imao bi sebe, točno takvog kakvog želiš. Nepromijenjenog.“

„Ma to ne želim. Treba mi netko da me zdrma.“

 

I tu nastupam ja.

„Ja sam tu da vas spojim, zar ne razumijete li?“ – pitao sam ih šapćući u njihovu svijest dok sam im stajao sasvim blizu. „Ja sam tu da vam pokažem da se suprotnosti privlače samo iz jednog razloga i da ga kroz svaki sukob trebate opet prepoznati. Privlače se da bi se naučile razumjeti. Shvatiti. Stati u tuđe cipele. Okrenuti se gledajući oko sebe i tražeći uvijek ono što vas povezuje.

Ja sam tu, da vam pokažem da se ljubav gradi na stabilnim temeljima, a ne na različitostima koje se taru. I sve dok ne naučite, vi ćete lomiti koplja.“

Ustao je od stola kompjutera i skuhao im kavu.

 

„Ajde,“ rekao je „dođi, pričat ćemo, moramo naći način.“

Ustala je s osmjehom i frustracija je potekla niz njeno lice u suzama.

 

„Bit ćete dobro.“ Rekao sam i povukao se van.

 

 

Photo by Joshua Ness on Unsplash.