Ja sam Svrha, prepoznaj me. Tu sam da me otkriješ u svom, kako kažeš, nevažnom životu. Ovih se dana malo preispituješ, a puno potiskuješ – čujem to. Srce ti kuca ubrzano, brže – posebice od onog trenutka kad je tvoj grad zadesio potres. Svijet se nekima srušio na tlo – doslovno, i ti suosjećaš. Željela bi nešto učiniti, a ne možeš. Tvoje je ionako da pomogneš samo onima do kojih imaš mogućnosti doći, a ovih dana ni vrijeme ni okolnosti nisu ti naklonjene.

 

I evo ga, javio se. On. Najveći neprijatelj rasta i razvoja – moj polubrat Strah. Ovijen je u sulude misli, halja mu se vijori na vjetru i svaki put kad je prilika s njegovih skuta odleti neko sjeme. Padajući na tlo uspije zaraziti mnoge. Misli divljaju, srce udara snažno, guši. “Do kad će ovo trajati?” “Hoćemo li se svi zaraziti?” “Govore li nam sve što trebamo znati?”, “Brine li o nama itko?” – čujem ga kako izriče te lažne i besmislene riječi. I zaključujem da je sada stvarno dosta.

 

On sjedi na kamenu, tu pred vašom kućom i gleda me.

Ja stojim pred njim, veća sam od svega i snažnija.
Nadvijem se nad njega da vidi kako je zapravo beznazlen i malen kada pred njim stoji čista hrabrost. Istina.

– Dosta je! Gledam te kako ih mučiš i naslađuješ se. Nisi tu da lomiš, tu si da ih podsjetiš da si prolazan. Kad se pojaviš – ti zoveš mene! To je tvoja misija u ovakvim vremenima. Zoveš me da ih podsjetim na ono važno. Na ono što zapravo u ovakvim trenucima ne vide. – polako se utišam, ramena mi se slagnu i glas mi omekša.

 

Sjednem pored njega i dotaknem mu rame. – Pogledaj, – kažem. Pred nama se otvori prostor i svijetlost razmakne svoj zastor. – Vidiš li? Vidiš li kako kuca? On se stisne, primjetim da ga zaboli što čini.

– Vidim je. Puna je ljubavi. Ta naša divna planeta. 
– I sada, sada kad im je najteže, kada se najviše boje imaju najveću šansu, zar ne?
– Ma, da, imaju. Znam. – pogleda me i oči mu zasuze.

– Imaju, – zagrlim ga snažno – imaju priliku kakva se rijetko kad događa. Imaju priliku iscijeliti svijet. Imaju šansu pružiti ruke jedni drugima i misliti o tome kako skupa – tako odvojeni – čine nešto veliko. Sada je vrijeme za biti strpljiv i čekati da se ta divna kugla napije njihove ljubavi.

Strah ustane i zaplače. Pusti da ga suze otope i da potpuno nestane.

I ja ustanem i pretvorim se u prah.

Prospem se plavom planetom i zamolim svemir da je čuva, jer nije vrijeme da odu.

Vrijeme je za buđenje.