Poduzetnica sam već dugi niz godina i volim svoj posao. Iako je biti poduzetnik u Hrvatskoj danas izazovno iz više aspekata, koji nisu sada tema,  i iako se sav posao naslanja na odnose s ljudima pa se svodi na upravljanje njima i s time taj posao čini još zahtjevniji, ne mogu zamisliti svoj život drugačije od ovoga.

Volim izazove, a na nepredvidivost se navikneš.

Ona je ionako samo maska, maknem li je shvatim da se iza nje krije sigurnost koja leži u mojim stavovima – spremna sam na sve pa se tako nosim sa promjenama. I nadasve – trudim se ne shvaćati stvari osobno. Inače bih izgorjela.

Tamo u kasnim dvadesetima, sjećam se da sam jako grizla za posao. Tada si u punoj snazi i lako se zanosiš. Kada je dolazilo vrijeme godišnjih odmora i praznika morala sam se sa samom sobom dogovoriti da je vrijeme za predah. Svijesna činjenice da je dva puta godišnje svakom potreban duži odmor, borila sam se s time da ću preležati dane kada bih trebala biti učinkovita. Kao privatniku – nema zaleđa, svaki je dan važan.  Naravno da sam koristila svaki godišnji jer je nužan, ali ta moja unutarnja borba bila je izazov.
Danas, danas sam deset godina starija, doduše i posao je stabilniji. Moji su izazovi druge prirode, sad se nosim s nekim novim situacijama. (Odnosi su još uvijek ključ.)

Vrijeme je godišnjih odmora, spremamo se danas na put, ali neke stvari još moram završiti kako bih otišla.  Ono što je ostalo isto je to da još uvijek odlazimo “bez uvoda”, nema par dana prije za pripreme, uvijek negdje nešto privesti kraju jer takva je priroda posla, a i ako to ne učinim – nema me tko zamijeniti. Nije što ne želim, nego što naš tim ima točno toliko ljudi da svatko brine o jednom dijelu posla i kad je vrijeme za stanku, znaš da tvoji repovi ne smiju visiti.

Ali ima jedna razlika između danas i onih kasnih dvadesetih. Sada ne odlazim tako teško. Ovih dana mi je više nego potreban odmor. Jedva čekam da zalegnem ispod neke krošnje drveta uz “Boginje sa Žitkove” i da se otkvačim od svega. Iako ovaj prekid traje svega par dana, bit će dovoljno da predahnem do pravog godišnjeg.  Da predahnem od vaganja. računanja i pravila. I da malo uronim u onaj imaginarni svijet u kojem nastaje još jedan roman, pa kad se u jesen zavrte stvari da se vratim puna poleta kao i do sad.

Danas sam pametnija, lakše mi je otići od svega…

Puno se toga nauči u deset godina.

Lea