NeizvjesnostNeizvjesnost je ono što nas plaši dok nas sumnje izjedaju. I to je tako često. I što onda? Koji savijet pali kad se čini da nam se sve ruši? Da ćemo se zaljuljati i nećemo moći dohvatitii rub za koji bi se uhvatili, da ćemo potonuti bez da udhnemo dovoljno zraka, da ćemo ni sami ne znamo što, ali je i pomisao nekada dovoljna da nas zaveže, paralizira, omlitavi udove i da nas vjetar života ljulja kako hoće – dok se bojimo. Bojimo se i šutimo o tome. Što učiniti?

 

  1. Priznajte si: bojim se.

    Strah me smlavljuje ko mlinac papar.:) Skupljam se danima i treba mi da se za nešto držim. “Mogu za tebe?”, mogli bismo pitati nekog tko nam je blizu. Možeš me malo stisnuti da se smirim? Možeš popiti samnom kavu? Možeš mi neznam što, ali daj kad si tu.

  2. Dajte si oduška da se bojite na glas. Sad kad ste si priznali. 

    Budite sami sa sobom. Mislite o svemu. Izvažite koje su to stvari kojih se bojimo i da li postoji realna opasnost da se sve sruši. Ako da, razmislite o tome da je to možda nova lekcija nakon koje ćete pronaći nešto novo za sebe. Pođite u neizvjesnost, ionako vas čeka. Ne možete joj pobjeći. Strah je vjerovatno nečim izazvan, ali ne znači da ćete mu se predati, već da vas izaziva.

  3. Prepustite se i otpustite.

    Pokušajte odapeti strelicu u Svemir i sačakati da vam život vrati ono što vam treba. Nemojte za njega kalkulirati. To nije vaš posao. Vaš je zadatak da vjerujete i da učinite sve što je u vašoj moći, a ostalo će doći samo.

  4. Često je naša moć u tome da se smirimo i posvetimo sebi.

    Nekad je dovoljno samo čekati, dok oluje ne prođu. Pronaći utočište i strpiti se da se stvari smire. U sebi naći neku točku mira i povratiti snagu. Naspavati se. Predahnuti od te borbe sa svime. Strah je ionako samo jedan novi izazov. Veći ili manji. Kako ćemo ga proživjeti ovisi o prepuštanju. Nekad moramo i olabaviti uzde, pa neka taj divlji strah odjaše daleko – ako se čvrsto držimo za njega, kako će proći?

  5. Imajte na umu da uvijek, baš uvijek svane.

    Možda smo mi ti koji previše stojimo u mraku. Izađimo na sunce, udahnimo život i suočimo se.  Strah, pa što? Zašto ga ne bi primili za ruku i živjeli punim plućima. Gdje piše da se to ne može?

  6. Sve ima svoj red.

    Koliko god nam se činilo da živimo u kaosu. Zapravo je potrebno prepoznati lekcije koje nam život nosi kako bi iz njih naučili što više možemo. I nije važno da li nam baš sve imaju smisla, važno je da se prepustimo vodstvu kojeg nam život daje kroz njih. Na kraju svega, ostajemo snažniji i postajemo svoji. Zadovoljnjii. Ispunjeniji. Puni povjerenja, da je sve baš kako treba biti. Nikako drugačije.