Sjećam se kada sam još kao klinka napravila zavjet sa samom sobom. Zavjet je bio da ću učiniti sve što je u mojoj moći da održim svoj brak. Mislim da sam tada imala svega 17 godina. Moji su roditelji u svom nerazumijevanju povrijedili sebe i druge. Nisu bolje znali i nije moje da ih osuđujem. No, da su bili odlični učitelji, bili su.

Od njih sam naučila koji je to trenutak kad se gubi strpljenje.
Koliko se bremena može ponijeti na svojim leđima.
Čime se zaslužuje kako bi se borili za održavanje dobrih odnosa.
Kada zapravo odustajemo i možemo li naučiti voljeti.

Divne su to lekcije, zar ne? Sigurna sam da vas ih svakodnevno podučavaju, a još sam sigurnija u to da ima onih koji to nikada neće vidjeti na taj način. I onda nije čudno što naše veze pucaju. Što se odnosi urušavaju već nakon godine dana zajedničkog života. Što umjesto bivanja ljubavnicima postajemo suci i to kaznenog suda. Uvijek imamo prigovor, parnica se nikad ne zaustavlja, samo se ponavlja do gubitka volje za životom. Kazne su oštre, brze i bolne. Vadimo se na nerazumijevanje onog drugog, na loše postupke, suluda očekivanja – ali ne nas samih.

Te lekcije sam naučila davno. Ali ja sam odlučila.

Odlučila sam da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih zaista voljela.

I život se pobrinuo da mi ponudi mnoge (ne)prilike u kojima smo skupa rasli. Ne život i ja – moj suprug i ja.

Upoznali smo se s devetnaest, prepoznali se jedno drugom u očima – ja sam tamo u njegovim vidjela svjetlo. Svjetlo je sjalo i kada je vani bila tama, kada su nas pritisnule razne brige, kada je život postao naporan, kada su nas okruživali ponori i kada se činilo da jedino što radimo da balansiramo na rubu.

 

No, ni on ni ja, nismo ustrajali da onog drugog okrivimo za probleme. Preuzeli smo odgovornost za sve što smo činili i odustali od suludih principa. Sada kada je dvadeset i jedna godina iza nas, petnaest godina poduzetništva i isti ured koji dijelimo znam jedno – to je ono što nas je spasilo ponora.

To da smo unatoč svemu bili uvijek skupa. Pa rekli smo u dobru i zlu, zar ne?

Kada je netko od nas očajavao drugi mu nije trljao sol na ranu.
Kada je netko od nas pokazao grešku, drugi je tražio način da je ispravi.
Kada je netko od nas bio umoran, drugi je ustajao.
Kada je netko od nas izražavao ljutnju, drugi je čuo.
Kada je netko od nas pomaknuo granice na uštrb drugoga, drugi se povlačio.

I evo nas još uvijek zajedno. Još uvijek se volimo.
I ono što se zaista osjeti je to da među nama vlada mir. Mi smo dobro jer smo naučili voljeti i ono što nam se ne sviđa kod drugoga.

Mi smo dobro jer svaki dan živimo ispočetka, popravljamo ono što smo jučer pokvarili i zaboravljamo ono što smo riješili. Mi smo dobro jer učimo voljeti.
Svaki dan…

– Lea