Danas je godina dana od kad je započela moja poetska avantura u svijet književnosti. Alis me podsjetila, jer je to doista važno.

Naša prva godišnjica – book sestre. Tako lako i spontano kako priliči Alis.

Susrele smo se u Zagreb eye-u, na Ženskoj priči Marijane Perinić. Tutnula sam joj u ruke Odu godinama i bila sigurna da će osjetiti ono što su osjećale moje prijateljice dok bi čitale moju poeziju.

Možda ćete pomisliti da je to pretenciozno, no ja sam se upravo tako osjećala. Osjećala sam to još kao klinka, dok sam odrastala pišući zadaćnice u školi, dok sam nizala stihove za svoju malu publiku, kasnije priče i danas knjige.

Jednostavno uvijek osjećam da činim nešto ispravno i da je to zov moje duše.

Kad pišem ne promišljam, poezija se iz mene izljeva kao voda. Riječi su moje igračke, rekao je Balašević i točno znam što je time mislio.

Ne dajte nikome da vas uvjerava u suprotno od onoga u što vjerujete. Ne dajte da vas nečija kritika odbaci ili skloni s puta, svoje snove sanjamo sami, nitko nema to pravo da ih obezvrijedi niti će ih itko umjesto vas ostvariti.

I onda ćete pronaći svoju Alis. I ona će vas zvati book sestrom.

A onda kad pokrenete Svemir, možda zaustavi nekoga poput Zrinke koji će još vaše nadahuće otpjevati.

Jučer je bio Chansonfest, Zrinka Posavec je otpjevala pjesmu “Zaljubi se u mene” iz Ode godinama. Pustila ju je da napuni dvoranu Kazališta Komedije i opije nas svojim predivnim glasom.

Prijateljica me pitala jesam li plakala. Mislim da nisam disala u nekom trenutku.

Tako je to kad slijediš snove…