Obećala sam novi blog nakon Otočca i evo me.

Pred nama je najveći kršćanski praznik. Svi smo užurbani da završimo pripreme za taj uskršnji dan. Tradicije su divna stvar ako im ne robujemo i ako nas čine boljim ljudima.
Uvijek smo u ovo proljetno doba nekako skloniji promjenama i planovima. Tražimo nešto što će nam udahnuti život i pokrennuti nas daleko od starog sebe. No, uzlet traje ne baš dugo, pokretači su često kratkotrajni jer su materijalni, a mi se ubrzo vraćamo na staro. Baš o tome sam pričala u Lici, u dragom mi Otočcu.

Moju je novu zbirku pjesama život ispratio u tonu njena naslova. Podario mi je iskustvo u kojem ću vježbvati uopavo ono što sam naumila govoriti u predavanjima – što mijenjat ne možeš, pusti. Malo me neugodno izneadio nekim neočekivanim situacijama kašnjenje tiska knjige, nedostacima u organizacijama nekih predavanja, izborom pogrešnog datuma… No, naučila sam – predugo sam poduzetnica, što je zna iskliznuti iz tračnica – nije osobno, nije upereno protiv mene već je – baš tako kako treba biti.

Prije nego ću otisnuti knjigu tražila sam sestru koja radi ogrlice i narukvice (Muza) da napravimo jednu divnu osmicu koja će svakome, tko kupi svoj primjerk knjige,

biti podsjetnik da je uvijek sve u našem pogledu na svijet i da mnoge stvari koje nas smetaju možemo mijenjati, ali ponajviše da nas podsjeti da ono što ne uspijemo mijenjati da pustimo.

Nismo pronašle odgovarajući model što nije slučajno…

Osmica je jedna divna vježba, ne znam da li ste se do sada susreli s njom? Phyllis Chrystal, psihologinja, ju je opisala u jednoj od svojih knjiga.

Izvodi se na način da zamislite dva kruga. Jedan oko sebe a drugi oko nečega što vas tišti, što vas opterećuje ili uzrujava. U donjem krugu zamislite sebe, u gornjem frustraciju i vrtite u mislima plavu svijetlost ili na papiru plavom kemijskom, na trapericama pod stolom dok s nekim pričate, prstom tu osmicu – tri minute. I ako vas ne popušta ponovite. To je dobra vježba za kidanje veza. Oslobađa nas onoga što nas pritišće i pomaže da se fokusiramo na ono što je važno – život u sadašnjosti.

A zašto je spominjem? Jer sam u potrazi za svojom osmicom koju ću pokloniti uz knjigu u Book Cafeu Paradiso dobila na dar Gačansku kopču.

I nasmješila se čudesnom životu koji ti u ruke spusti baš ono što trebaš kako bi ti rekao da je sve ok.

Gačanska kopča je suvenir kojeg je turističkoj zajednici predložila Elizabeta Božićević koja ih ujedno izrađuje od žice, posrebrene ili srebrne sada već kao suvenir Gacke doline i Otočca.  Nosile su ih žene na maramama, oko vrata, na pojasu i dio su narodne nošnje. E pa ta Gačanska kopča, je zapravo neprekinuti niz, osmice koja u vrtnji simbolizira vječnost. I ne samo to. Ta osmica u jednoj točki u kojoj se krugovi dodiruju ona označava prekid.

Ta točka je važna. Ona je poruka da možemo prekinuti taj vječni niz frustraciije u kojem se vrtimo. Ta točka je danas, uvijek sada. Ako ju ne pronađete u svim sitaucijama, možda za neke prekide još nije vrijeme. No, važno je znati da postoji izbor i da se sa njime možemo nositi. Ta točka podsjeća upravo da svaka vrtnja ima svoje središte u kojem je potpuni mir i koje stvara energiju. Jedna, jedina točka. Ona gdje sada stojite. Točka izbora.

Izbor je odluka da pustimo – što mijenjati ne možemo.

I idemo hrabri i oslobođeni u ono sutra.