Jednom mi rekoše da sam trebala biti učiteljica. Uživam u društvu s djecom. Danas mi rekoše da iako nisam baš to, ipak sam, evo, među njima. Crveni planet je priča koja je obogatila moj život sa 25 klinaca iz dječijeg vrtića Trešnjevka, skupine Cvijetići.
Danas je bilo prvo predstavljanje slikovnice Crveni planet na dječijem odjelu knjižnice Tina Ujevića u Zagrebu. Stigle smo nešto ranije, prijateljice Manuela i Jasminka pa smo popile kavu. U knjižnici nas je dočekala Tihana, nasmijana djevojka koja me kontaktirala nakon čitanja slikovnice i zamolila da je predstavim u njihovoj knjižnici. Nešto malo kasnije stiglo je i 25 dječaka i djevojčica, u dobi od 5-7 godina i posjedalo za stolove.
U kutu dječijeg odjela sjedile su Manuela i Jasminka, spremne s bojama za face painting kako bi ukrasila sva dječija lica.
Prije samog čitanja, kada me Tihana predstavila, jedna od vrtićkih teta pitala je djecu:
– Kako se zove teta koja piše knjige?
– Pisanica! – reče Martin i osvoji me svojom neposrednošću.
Predivna dječija neposrednost. Otvorena srca i iskrenost. Svatko bi si trebao priuštiti taj luksuz da sjedne s njih 25 i sluša kako otvorena srca poimaju svijet.
Pitam ih ja tako malo o ljubavi i da li u njoj ima svađe? Prvi je odgovor bio:”Neeeee!” Naravno, podučili su ih odrasli stidu. Oni se nikada ne svade. ?
Kažem ja mališanima: “Nikad, baš nikad ne poželimo nekoga malo čupnuti kada nam uzme neku najdražu igračku?
– O daaa… – javlja se tetica iz kuta, a za njom i djeca. – Meni je netko uzeo igračku i to me naljutilo!
Nakon čitanja slikovnice, kažem ja Cvjetićima da mi nacrtaju godpođicu Ljubav. 
Maleni me plavoki Karlo povuče za ruku i uzdišući polujecavo prošapće:
– Teta, ali ja to ne znam.
– A jel znaš držati olovku? – pitam ja njega. Kimne. – Pa onda polako, nacrtaj prvo dugu u svim ovim lijepim bojama. – kažem mu nježno.
Naravno da vas Karlo osvoji svojom milinom. Kasnije je neke i rasplakao. Kada smo mu dodjelili nagradu, knjigu Crveni planet, za najljepši crtež, prilikom preuzimanja, šapnuo mi je kroz plač: “Ali ja ne znam čitati.”
– O sunce moje milo! Pa koliko godina imaš?- pitam ga. Odgovori: pet.
– Imaš još vremena naučiti, ljubavi. A mogu ti mama i tata čitati zar ne? – Mogu. Kimne Karlo i uzme svoju slikovnicu.
I kako da vam dan ne bude obojan tom milinom? Tom otvorenošću? Dječijim osmjesima? Malo i suzama od ganuća?
Predivni klinci. Za njih sam napisala ovu priču. Da ostanu u ljubavi i ponesu je u svijet. Svijet treba njihovo svijetlo…
A vi? Ako budete poželjeli čitati Crveni planet u svojoj knjižnici, slobodno me pozovite, rado ću se odazvati.
Ostavite komentar