Osuđivati, zašto nam se to čini pravim izborom?

Često smo meta tuđe osude i često osuđujemo sami i bez pitanja.
Stvorili smo svijet prema svojim mjerilima koja vrijede za druge – ali ne i za nas.
Iza tuđih leđa ćemo govoriti glasnije nego nekome u lice.

I pitam se zašto?
Da li smo svjesni toga zašto tako govorimo i mislimo? Jesmo li svjesni da kada kritiziramo druge govorimo više o sebi? Da takvim postupcima govorimo o vlastitoij netoleranciji, o vlastitoj nemogućnosti da se nosimo sa suprotnim stavovima, pokazujemo kako smo nemoćni podnijeti da se netko drznuo dotaknuti naše ja, ili možda pokazati svoje?

I ja vas pitam – zašto je to tako? Da li zaista želimo pokazati svijetu baš tu sliku sebe? Da li se, kad ostanemo sami, ikada zapitamo što je to u nama što nam ne da prihvaćati, što nam ne da razumijeti, što nam ne da sagledati stvari iz drugog kuta i iz tuđih cipela? Bismo li, da imamo priliku obrisati neke stvari iz svog života, obrisali i one kojima smo pokazali da nismo bili baš fer prema drugome? Ili bismo ipak obrisali samo tuđe ponašanje prema nama…

Ili bismo dali priliku i sebi i drugima da žive kako umiju jer ionako smo ovdje s razlogom. Ako ga ne vidite, možda je to zato što stalno bježite od pravog sebe. Od one naše iskonske biti, od svijesti koja ne prosuđuje, ne osuđuje, ne donosi zaključke. Koja pušta da se dogodi ono što se treba dogoditi bez predumišljaja i vaganja. Ona koja osjeća što nosi lakoću i s njom plovi životom…

 

Eto… Razmišljam o tim dvostrukim mjerilima i čini mi se da je najbolje biti aktivni promatrač koji ne osuđujuje što ne razumije i pušta ono što mu u datom trenutku ne koristi. Onaj koji dozvoli da se stvari dogode kako bismo u njima promotrili sebe, svoje reakcije i spriječili ono što nije nužno jer time, prije svega, spašavamo sebe – a i druge oko nas.

Eto… razmišljam.