Najveća greška koju možemo počiniti kad se zagledamo u svoje jučer je krivnja. Ne mislim pritom da bismo trebali biti nemilosrdni jer nas zaboli što smo nekome ili sebi učinili, već mislim da sebi nećemo pomoći ako se mrcvarimo mišlju da smo ipak trebali, mogli ili bar probali biti drugačiji.

Ali nismo – jer možda nismo znali bolje.

Ova mi se ideja prva nametnula kada sam krenula sa sebe oguliti krivnju.

Prošlost je važna jedino ako je učiteljica koja nas zaista nečemu može naučiti. Ako je ona ta koja nas je nagnala na promjene, jer smo se previše puta na našoj životnoj stazi nehotično mlatnuli. Ponekad moguće i vrlo svjesno, iako smo pred time zatvarali oči.

Prošlost nas može podučiti, ali ne i vući naprijed.

Stoga, ukoliko vas danas muči grižnja savjesti radi vlastitih loših postupaka ili izbora, molim vas ostavite ih po strani i krenite ispočetka.

Uvijek možemo reći oprosti, onako od srca, ali bih prije svega rekla da oprosti kažete prvo sebi.

Zaboravite se kritizirati, ako si pritom ne dajete konstruktivan prijedlog za promjenu.
Odustanite od mjerenja s drugima, ako pritom ne planirate živjeti njihov život. Zaustavite se u sadašnjosti i prestanite trčati ispred vremena, pa čak i ako ste vidoviti.
Suočite se sa svojim bremenom, ali ostavite ga na tlu kad krećete naprijed. Teže je hodati s teretom.

Problemi neće nestati dok ih gledate, nestat će kad im dajete rješenje, ali to ne možete ako vam je fokus stalno na njima. Pa ih prestanite promatrati. Odmaknite se od svega na trenutak.

Ostavite jučer u jučer i okrenite novi list ovo ljeto. Neka vas jesen dočeka zrela i bogata novim odlukama. I ne dajte se smesti ako ne uspijete realizirati sve  stepenice koje ste poželjeli prehodati. Vrijeme je rastezljiv pojam, iskoristite to. I krenite sada.

Usidrite se u nakani da budete sretni.

I ako već niste, potražite svoj priručnik za preživljavanje (nakon padova): DA, I?

Neka nas ta misao vodi danas: DA, I?