Razumjeti, razumjeti, razumjeti i točka

Jutro je započelo uobičajeno. ustala je i obukla se pa je polako otvorila vrata sobe.

Neuobičajeno je tiho. Ne čuje nikoga, a obično majka prva ustaje. Otac obično ustaje za njom, lupa i galami. Provlači se kroz hodnik i nazire ga kako sjedi za kuhinjskim stolom i drži se za glavu. Ustaje kad je vidi i krene s vikanjem – ništa neobično za jedno jutro.

Naređuje joj da sjedne i pred nju baca kruh. Govori joj da je to zadnji doručak koji joj stavlja na stol, jer će od sutra tako sama. “Mama je otišla i ne vraća se više. Isto je smeće kao i ti.” Ona sjeda dok se suze kotrljaju niz lice i ne zna kako će preživjeti taj dan u školi…

Još uvijek boli…

Sjećanje je maglovito, ali je još uvijek boli. Ulazi u svoj auto i vozi se na posao. Na parkingu susreće baš onog klinca koji je najviše smeta. Vidi ga kako se kao krepan vuče do škole i kako baca opušak u travu pa skreće u sljedeću ulicu. Ona stisne gas i odluči da će danas, povrh svega biti u namjeri da pronađe način da dopre do njega i pokaže mu da zna kroz što prolazi. A onda, onda se nada da će ga to malo motivirati da ispiše zaostale zadatke i odgovori za dvojku.

Jučer je od kolegice čula kako je odrastao bez mame…

Ovo je nažalost svakodnevica mnoge djece.

Poznajem ih mnoge čije priče bole do te mjere da se pitam, kako im je nositi ih?

Nose ih. Nažalost, svakako.

Arogantno i bahato.

Nepromišljeno i u trenutku.

Obojeno performansom.

Potisnuto.

S ignoriranjem.

Brojeći vrijeme do odlaska od kuće.

Kad odrastu, neki od njih se nadaju da će svojoj djeci biti bolji roditelji. Do tada će trpjeti.

I trpjet će njih. Prijatelji u razredu, učitelji/nastavnici, stručne službe, i sustav koji nema učinkovite metode – nema metode, niti ima vremena.

Takvi će klinci u prolazu povrijediti mnoge. Nekog će pošteno i nagaziti jer drugačije neće znati. Gazili su i njih.

Čija su oni odgovornost?

To je ono što se svakodnevno pitam posljednjih godina od kako sam aktivna u obrazovanju. Tko je taj koji će takvoj djeci pokazati da ipak, negdje u tom bespuću loših odnosa postoji netko tko ga razumije? Netko tko će se zauzeti za njega, iako su najbliskiji već od njega odustali? Tko je taj kome će on povjerovati i tko će napraviti razliku – pa ga pomalo vraćati na pravi put?

Oni? Ne oni, mi.

Ja – točnije. Svatko od nas.

U trenutku kad prepoznate dijete koje svojim ponašanjem privlači pozornost. Ono koje vam bezobrazno odgovara pod nastavom. Ono koje ne poštuje pravila. Koje se povlači od svijeta i zatvara u sobu da vas ne vidi i ne čuje. Koje se prepušta vremenu i ne mari za obaveze. Koje ne spava. Ima loše ocjene. Čija se bol vidi u porezotinama na rukama… da ne nabrajam dalje.

To su poruke koje ako smo voljni razumjeti, govore da nešto u toj mladoj glavi nije OK. To su poruke koje trebamo iščitati i maknuti vlastiti ego na stranu – jer konflikt sa svijetom koji ima to dijete – nije vaš. Nije osobno.

Nije osobno.

Najizazovniji jest upravo se odmaknuti od toga – nije osobno i shvatiti da netko tamo vapi za pomoći. Stoga, kad drugi puta pokažete frustraciju spram ponašanja vašeg djeteta ili učenika, razmislite o tome da se prije svega radi o:

djetetu
o tome da treba pomoć
o tome da time što prkosi, ne govori da vas ne poštuje – već da ga (recimo) boli.

I onda, onda se savjetujte sa stručnom osobom koja vam može pojasniti na koji način i s kojim pristupom možete uspostaviti odnos i izgraditi narušeno povjerenje. Pokazati djetetu da svijet nije samo okrutno mjesto na kojem treba preživjeti braneći se, već da može biti mjesto na kojem će uz pomoć odraslih, pronaći način da see nosi sa svojim poteškoćama. Koliko god velike i male bile.

I za kraj, ono što sam naučila s djecom proteklih dvadeset godina kao majka, a sad radeći u školi jest – treba uvijek: