Nepopravljivo vjerujem u djecu. U budućnost koja leži u njima i koju ćemo stvarati skupa – stvarajući kvalitetan odnos prema novim generacijama. Kad to kažem, mislim da nema ništa važnije od toga da smo u radu s njima potpuno posvećeni.

Znate da sam suvlasnica škole, Epoha postoji, sad već četiri godine. Brusimo se još uvijek, u namjeri smo činiti razliku dok učimo iskustvom. Trenutno školujemo osamdesetak djece. O tome se brine dvadesetak ljudi. Da ne idealiziram, nije uvijek idealno, ali je u namjeri – to je važno. Četiri puta godišnje, naša stručni tim organizira razne edukacije na temu rada u nastavi, pedagogije i osobnog razvoja. Sva tri su iznimno važna, no dozvolit ću si da istaknem kako je ovaj posljednji početak i kraj svega. Zašto?

Zato što jedino što možemo kontrolirati na ovom svijetu jest ono u nama – tj. osjećaji.

Ova je filozofija stara više od dvije tisuće godina i leži u stoicizmu te još uvijek je jednako vrijedna i spašava.

Rad s djecom je izazov. Ne zato što su djeca zahtjevna, već zato što je u tom radu mnogo na nama. I kad kažem mnogo – dozvoljavam si skoro generalni zaključak, jer od djece ne možemo očekivati potpunu odgovornost. Barem ne do 12. godina. Kasnije, ako su odgajana tako da su odgojem zadovoljene sve njihove potrebe (fiziološke, psihološke i duševne) onda će djeca u 12. moći jasno razumjeti svoju odgovornost. Razumjeti, da – ali ne uvijek i preuzeti je. Do tamo negdje 21. je “preuzima” pubertet/adolescencija. Odgovornost se u toj dobi uči. (I ne prestaje cijeli život.)

Ako ste obrazovni radnik, onda biste trebali razumjeti razvojne faze djece. Ako ste roditelj – smatram da je i tada to neophodno.

Nerealna očekivanja se gube kad spoznamo što djeca u kojoj dobi mogu.

Bacite oko na tablicu razvojnih faza, čisto da osvijestite kako ni jedan pojam nije naveden sa sto postotnom sigurnošću. U znanosti (u ovom slučaju u psihologiji) to nije često. Bezbroj je okolnosti koje utječu na životni razvoj i prvo je pitanje koje postavljam svojim učiteljima/nastavnicima jest – koliko ste svjesni sebe?

Kad učitelj/nastavnik dođe u naš kolektiv, obično ga oduševi prostor za kreativnost, sloboda u radu i ideja da je osobni razvoj važan, da je dijete u fokusu. Dijete i odgoj. Obrazovanje je druga stepenica, iako ne mogu sa sigurnošću reći gdje prestaje jedno, a počinje drugo.

No, ono što znam sa sigurnošću je da sve počinje u svjesnosti.

 

Svjesnost o vlastitim osjećajima, važna je kako bismo mogli upravljati istima. Bez alata koji nas dovode do balansiranja nemamo šanse preživjeti dan, da ne kažem da ćemo teško moći odgojiti ikoga. Kad su djeca u pitanju, oni to traže i trebaju. Na nama je da im budemo pravi uzor i da prepoznamo koje granice probijaju.

U dobi od 11-14 godina, djeca će tako vješto manipulirati situacijom u svoju korist. To se zove iskušavanje granica. Ako nanjuše da ste osoba koja gubi kontrolu nad svojim ponašanjem i osjećajima, tim postajete podložniji njihovu iskušavanju.

Na radionicama koje držimo u školi, pedagoginja je testirala kojim učiteljskim/nastavničkim stilom se koristi tko u našem kolektivu: autoritarni, autoritativni, popustljivi ili nezainteresirani. Oni koji imaju najviše poteškoća u odgojnom smislu u nastavi, prema našem iskustvu su popustljivi. Takvog će nastavnika djeca najlslađe izazivati (neki će pritom u tome i uživati).

Bez obzira koji stil preferirate i imate, imajte na umu da je sve uvijek na vama.

Kolege koji me poznaju, znaju da u školi držim radionice Emocionalnog odgoja, i ne samo u našoj školi. Kako se već dugi niz javno nastupam, reći ću da je javni nastup pred odraslima sasvim nešto drugo. Odrasli će pristojno odglumiti i da vas slušaju. Djeca će leći na klupu ili odlutati – pristojno u svoj svijet ako ste imalo dosadni.

Nećete ih kupiti neiskrenošću. Još manje nadmenošću. Pravdu jako dobro osjećaju i dobro prepoznaju kada ih razumijemo. Ako ste loši u komunikaciji s djecom, obavezno poradite na sebi. Uhvatite se u koštac sa sobom i nadvladajte ego – u razredu ništa nije osobno.

Ono što sam ja uvidjela korisnim i što neizostavno primjenjujem jest:

1. Vladam razredom.

Kad sam u učionici – zna se da sam tu. Dovoljno sam glasna, razumljiva i jasna.

2. Suradnja je najvažnija.

Ona se temelji na odnosu koji ostvarujete s djecom. Ako ih budete vidjeli, ne nadmetali se s njima već inzistirali na međusobnom razumijevanju, na konju ste.

3. Dosljednost je prvo pravilo.

Uvijek i iznova. Dan po dan. Ponavljanje je majka znanja. Dosljednost je majka discipline (u razredu).

4. Budite pravedni.

Ne favorizirajte one koji su mirni, one koji imaju dobre ocjene. Neka vas se prepoznaje po tome što se kod vas uvijek zna što se traži.

5. Radite na sebi.

Ono što vas trigerira u učionici, nema veze s djecom – ima s neriješenim unutarnjim sukobima. Poradite na tome.


I za kraj, nadam se da ste svjesni da je raditi s djecom poziv i da ga na kraju dana treba biti dostojan. Opravdajmo ga poniznošću i obojimo trudom kako bi nas, kad nas sretnu nakon niza godina na cesti, isti ti klinci pozdravili sa širokim osmijehom.

I ako me trebate za bilo kakvo pitanje i komentar, tu sam.