“Mene čeka parking” najčešća je afirmacija kojom krećemo u promjene. 🙂 Svi se zapale kad upali. Parking nas stvarno čeka.
Naravno da čeka, nije stvar u afirmaciji već u našem stavu. Tada nam se čini da pomičemo svjetove. Zapravo ih pomiču naše namjere. Naša odluka da se parkiramo makar tražili parking 15 minuta. Ja bih stavila naglasak na ovih 15 minuta i na to ovdje obratila pažnju.
Nekad se vrtimo u krug, zar ne? Nije li tako sa svime u životu? Čekamo na savršanog partnera, na savršenu priliku na savršen trenutak.
Nekad netko ne dočeka, a netko shvati da je on savršeni partner, da je svaka prilika savršena i da je svaki trenutak pravi.
Što prije se pribudimo, prije ćemo umiti ‘krmeljave oči’ i vidjeti da je zapravo stvar u dioptriji. 😀
Nedavno sam čitala genijalnu knjigu o slobodi, od Adriana Kezelea. I ono što mi se iznimno svidjelo je njegovo objašnjenje ‘tijeka’. Tijek je kretanje energije koja je potpuno protočna. Rijeka energije koja pokreće stvari i događaje bez nekog određenog reda ali u savršenom sinkronicitetu kojeg možemo osjetiti kad smo i sami protočni.
Slobodni od otpora, petlji i čvorova, spremni da primimo što god dođe i kad dođe – dobrodošlo je.
To je ono 15 minutno traženje parkinga. Možemo biti frustrirani vremenom koje trošimo ili možemo jednostavno kružiti dok se ne pojavi što trebamo, neopterećeni kruženjem i kretnjom.
Za sinkronicitet ste čuli, naravno da jeste. Osjećaj da smo u pravo vrijeme na pravom mjestu, informacije koje nam stignu baš kad ih trebamo i situacije koje se materjaliziraju kad pomislimo o njima – moguće je, samo ako smo slobodni.
Stoga da li stvarno pomičemo Svemir ili bismo rekli da uranjamo u njegov tijek i ljuljamo se na valovima, jurimo brzacima struje života koja nas nosi i to baš tamo gdje treba u pravom trenutku.
Tako nekako mi se nametnuo zaključak kako je vrijeme, da se oslobodimo suvišnog tereta i odbacimo ga u nepovrat, da bismo lakše letjeli životom. Hoćemo li?
<3
Ostavite komentar