Priča: Moje ime je Krojač

Moje ime je Krojač. Sve sam izmjerio i sve znam, iako sjedim negdje, iza najčešće sam.

 

Danas sam primjerice za vrijeme Matijine večere izbrojao sve kalorije na tanjuru, upozorio ga na njegov visok BMI, no nije se osvrnuo. Izbrojao ih je sa mnom i ipak samo  polako prožvakao svoj obrok i izašao van.

Vani sam ga pratio izdaleka. Kad se primaknuo pekari, približio sam se trčećim korakom i podsjetio ga da nije gladan. A onda kad smo prolazili pored teretane, zasvirao sam malo jače u lijevo uho za koje se naglo primio jer ga je zaboljelo.

Naravno da nije razumio.

Razumio je samo svoju žudnju za hranom kojom je tješio svoje uznemirene misli.

Kojom je gasio čežnju. Nadomještao sve što mu je nedostajalo.

 

I onda se aktivirala gospođica Razumijevanje.  Ona mi je uvijek za petama. Zove me Krojač Ispravnog jer se postavljam iznad svega, kaže.

A ona zapravo ništa ne shvaća. Naravno da razumijem – obožavam matematiku, s njom sam sve lijepo izračunao. Sve pristaje jedno uz drugo i donosi samo korist. Zdravo se hraniti, lijepo vježbati i imati savršeno tijelo. „Ha! Da ne bi! A savršen duh?“ Moja se draga prijateljica nakostriješila se i pokolebala me.

„Zaboravio si na ono najvažnije, a to je, da jednostavno ne možeš sve znati. Ne možeš razumjeti ono što ne osjetiš na svojoj koži i ako osjetiš, ne možeš biti siguran da to isto funkcionira i za neki drugi um. Neko drugo tijelo. I baš u svakom trenutku.“

 

„Ali možeš, možeš malo utišati svoje nastojanja da ispraviš stvar i pustiš Matiju da odboluje. Zaboravio si zar ne?“, pitala je suosjećajno, onako kako ona zna. „Joj, uvijek zaboravim.“

„Svakome treba vremena, znaš. Onoliko koliko osjeća da mu je potrebno, pogledaj.“

 

Matija je svoje ruke gurnuo duboko u džepove, vani je brijao ledeni vjetar. Na glavu je stavio kapuljaču da se nitko ne susretne s njegovim pogledom. Hodao je brzo da ga nitko ne može stići, iako mu je korak bio težak i lako se uspuhao. Ali ne od težine, zapravo da, baš od težine – one koja mu je pritiskala grudi.

Popeo se u tramvaj i vozio se skroz do Zvijezde gdje je izašao i uputio se na groblje.

 

„Jel’ razumiješ sada?“ pitala me i sjela pored mene na kamen, prije nego je Matija stigao.

„Razumijem…“ Rekao sam trepćući brže da mi suze ne krenu iz oka. Napravio sam mjesto pored nje, taman za njega.

Sjeo je, zapravo strovalio se na klupu, ni ne znajući da smo tamo, i izvadio pogužvanu slikovnicu koju joj je toliko puta čitao pred san. I počeo ispočetka.

 

Na grad se navlačio mrak…

 

2018-10-21T20:13:36+00:00

Leave A Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ova stranica koristi kolačiće. Kako bi internetska stranica radila ispravno te kako bi ju se moglo unaprjeđivati u svrhu poboljšanja vašeg iskustva pregledavanja, potrebno je minimalnu količinu informacija (cookies) spremiti na vaše računalo. Više od 90% internetskih stranica koristi praksu kolačića te su po pravilima Europske unije obvezne zatražiti pristanak korisnika. Korištenjem ove internetske stranice pristajete na uporabu kolačića, čijim blokiranjem i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti funkcionalne. Ok