Priča: Bremenita i Slobodna

Predamnom je golemo prostranstvo iskustava. Vidim ga kao ravnicu kojoj ne nazireš kraj. Na njoj žive tragovi prošlosti iako znam da ona ne postoji.

Sve što se događa, događa se samo sada, čak ni danas nije dobra riječ.

Ali ja, ja se još uvijek potrkujem na prošla iskustva, na prošle nade koje su postala očekivanja, a danas – danas bol. Još uvijek vidim naše davne susrete, one koje ste svi vi zaboravili. One na kojima sam slagala svoj život. Još uvijek čujem vaše glasne riječi, one uvrede koje sam primila jer sam samo to umijela iščitati iz njih. Još uvijek čujem one uvrede, one negacije i one kritike. I sve se to nalazi ovdje, na ovoj pustopoljini. Gledate je, znam, ali vi zapravo ne vidite ništa…

I da, morat ćete mi oprostiti što se ni predstavila nisam. Zovem se Bremenita. Pretpostavljate zašto, zar ne?

Svojeg se imena ne sjećam više. Sjećam se samo tona kojim su me zvali. Sjećam se povišenih tonova usmjerenih meni koji su me trgali na dijelove. I pamtim. Pamtim svaki povoj koji sam pokušala zamotati, eno ga vijori se na gologranim krošnjama na pustopoljini.

I tužna sam. Beskrajno sam tužna jer gledam sva ta iskustva koja su me zavezala za prošlost i koja su mi nadjenula ime koje tako nerado nosim… I sjećam se.
Sjećam se vremena kada je ovdje sjalo sunce i kada sam među iskustvima nalazila radost.

Ali ne sjećam se trenutka kada sam na sred moje ravnice, pronašla kameni odar na kojem su stajale škare. Pospremila sam ih u jedan džep kaputa i zaboravila na njih. Zaboravila sam čemu služe pa često sjedim nasred te nizine i samo čekam – čekam da se to sjećanje vrati.

 

Jutros sam je opet vidjela. Letjela sam kao sjena među njenim kulisama. Ljuljala se amo tamo od sjećanja do riječi i vidjela ju kako sjedi na onom kamenu i ne sjeća se da sam joj davno ostavila dar. Zamislite! Jedan jedini dar kojim bi mogla promijeniti sve što danas živi. Tu malu sitnicu i tako veliku stvar, a ona ju je ipak samo spremila u džep kaputa. I zato sam danas ovdje, da je podsjetim, još jednom. 

Znate, često se vraćam, ali ona to ne prepoznaje i ne pamti. Grčevito se drži svoje prošlosti i odbija poći sa mnom. No, sada kada je ostarjela, sada je zaista vrijeme da nešto učini, nema smisla više čekati, zar ne?

 

Sloboda joj nježno potapša rame i nasmješi se. Bremenita ustane uplašena, jer dugo ovdje nikoga nije bilo. Sloboda joj uzme ruku i spusti je u džep kaputa, pa je povuče za dlan i otrči u desno gdje se časkom stvori klanac. Zastanu na samom rubu i Sloboda je okrene prema pustopoljini.

Pred njima zasja sunce i tanke se čvrste niti što su plele mrežu iskustava spojiše u jednu. A ta jedna lebdjela je pred njima i čekala da je dohvate. Sloboda uze Bremenitinu ruku i pruži joj nit u dlan. Bremenita osjeti da je sada trenutak i škare u njenom džepu otežaše. Udahne i izvadi ih te zasječe snažno, koliko god je mogla. Sjećanja se nategnu, niti popuste od reza i prsnu daleko, nestajući.

Bremenita ostade sama i odluči promijeniti ime.

Da, moje ime je Slobodna. Od danas to zaista jesam.

 

2018-10-30T09:55:36+00:00

Leave A Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ova stranica koristi kolačiće. Kako bi internetska stranica radila ispravno te kako bi ju se moglo unaprjeđivati u svrhu poboljšanja vašeg iskustva pregledavanja, potrebno je minimalnu količinu informacija (cookies) spremiti na vaše računalo. Više od 90% internetskih stranica koristi praksu kolačića te su po pravilima Europske unije obvezne zatražiti pristanak korisnika. Korištenjem ove internetske stranice pristajete na uporabu kolačića, čijim blokiranjem i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti funkcionalne. Ok