Priča: Namjera je moja najbolja prijateljica

Namjera je moja najbolja prijateljica.

Živimo skupa od malena. Zapravo se ne sjećam vremena kada se nismo družile. Kada je Lucija otvorila oči, nas dvije smo stajale uz njezino uzglavlje i promatrale kako s čuđenjem gleda taj čudnovati svijet. Još dok je bila mala, pokazala je da može sama. Obožavala sam to. Vidjela sam da sam u nju posadila dobro sjeme i da se uhvatilo za dušu.

 

Moje je ime Hrabrost.

Poznajete me. Sveprisutna sam, doduše nisam uvijek dominantna. Dominantan je onaj koji je nositelj ogrlice duše. To je ono o čemu se dogovaramo kad stvaramo genetski kod.

Kod Lucije je bilo lako, njezina je priča trebala čvrsti niz karika koje bi ju povezale. Hrabrost i entuzijazam i optimističnost trebalo je povezati nečim jasnim, nečime što se ne prekida i ne gasi lako, bez obzira na okolnosti. I onda je došla ona – Namjera. Sjedila je tamo u kutu u svom plavičastom svjetlu i smješkala se.

Kada je napravila korak, znali smo da ide prema nama i naš je krug bio savršen.

Namjera je, kao i sve mi, uvijek tu.

Možeš je pozvati kad god poželiš, ona čeka. Oživi na mogućnost, skoči na “‘ajde” i zaogrne se strpljenjem. Zna da ne mora sve biti odmah, ali osjeća da će nekad biti. Tiha je, ali i moćna, pred njom se gore pomiču i ruše zidovi. Ona ima snagu da vas zaokrene i odvede gdje nikada niste ni zamišljali da ćete biti.

 

Obožavam Namjeru.

I obožavam ljude.

Ali često pokušavam razumjeti, zašto ako su rođeni s nama, zašto odustaju? Kao danas.

 

I upravo sada sjedim besposlena. Sjedim u kutku nekih misli i prebirem po hrpi odbačenih ideja. Predugo čekam. Lucija je zaspala. Doduše hoda otvorenih očiju, smiješi se i živi, ali joj je duša siva. Posivjele su sve boje koje je donijela na svijet, zapravo još tinjaju, ali ako ovako nastavi, ugasit će se.

Kad duša posivi postajemo nevidljivi. Kad smo nevidljivi, naše boje se ugase. Energija cirkulira u krug, zapravo se sudara s tim sivim, tvrdim ćelijama. Razbiti ih može jedino Ona, ni ime joj neću reći. Dobro, nije tako strašna, no ima dva lica. Promjena se zove, no nje se najviše bojite. Kad dolazi, dolazi glasno, slama i trese, ruši bez pogovora i rasprave, ponekad divlja. Njezina je boja vatrena i zvuči kao vrisak. Od nje vam srce lupa i rose se dlanovi, ako dolazi brzo.

Drugo lice pokaže onda kada smo nas tri skupa. Budne i sjajne. Hrabrost, Namjera i Ona.
Ali sada, danas nakon toliko vremena i toliko Lucijinih izgovora, više ne stojimo skupa.

Namjera evo, tu do mojih nogu još treperi u plavom. Njezino svjetlo se gasi, dok ja prebirem po idejama i tražim onu jednu koja se Luciji činila pravom. I ne mogu je naći.

Luda sam i ljuta jer sam ju izgubila. Iskliznula mi je jučer dok sam pokušavala Namjeru natjerati da sjedne. Stopila se s izgubljenim nadanjima, s nedonesenim odlukama, s izgovorima, sa strepnjom i sada tu preda mnom stoji u hrpi koja se pretvara u crnu sluz.

A što je najgore, čujem kako dolazi Ona. Ona glasna i vatrena. Ona koju duša zove u pomoć prije nego odustanemo sivi. Okamenjeni. I moram reći da se bojim. Ja! Hrabrost! Bojim se da je taj njezin vrtlog ne slomije. Luciju.

I nastavljam tražiti. Prevrćem po mislima, za prste mi se lijepe suludi razlozi, ali odlučujem da se ne dam. Zapravo u tom trenutku osjetim kako me Namjera dodirne i njezino plavo svjetlo volje zatreperi jače. I nađem ju! Našla sam je! „Pogledaj, Namjero!“ – vičem. „Tu je!“

 

Na mom se dlanu sjaji malena k’o zrno graška. ONA. Nju uvijek pišemo velikim slovima. ONA koja u sebi još uvijek ima sve nas, ona koja ne odustaje ni preže pred ničime. ONA koja je budna kad svi spavaju i koja nas veže za sebe svojom milinom. Jedna iskra veličanstvene LJUBAVI koja čini onaj najvažniji odabir. Onaj odabir da će ustrajati što god bilo, da će razumjeti koliko god se činilo nerazumljivo i da će pustiti sve što joj ne puni srce radošću.

 

LJUBAV se otvori na mom dlanu i cijeli Lucijin um napuni svjetlom.

 

 

Lucija se pogleda u ogledalo i u sebi vidi sve nas. I Hrabrost, i Namjeru, i Promjenu. I spremna je. Danas po prvi put, kao nikad do sad.

Stavlja na usne crveni ruž i nasmiješi se.

 

  • Odlučila sam. – kaže i krene u svoje sutra.

 

 

2018-10-22T19:21:25+00:00

Leave A Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Ova stranica koristi kolačiće. Kako bi internetska stranica radila ispravno te kako bi ju se moglo unaprjeđivati u svrhu poboljšanja vašeg iskustva pregledavanja, potrebno je minimalnu količinu informacija (cookies) spremiti na vaše računalo. Više od 90% internetskih stranica koristi praksu kolačića te su po pravilima Europske unije obvezne zatražiti pristanak korisnika. Korištenjem ove internetske stranice pristajete na uporabu kolačića, čijim blokiranjem i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti funkcionalne. Ok