Moje ime je Ledena.

 

Od svoje sam moći otvrdnula. Zapravo mislila sam da je moć u pitanju, sve dok nisam poslala lomljiva, čak i na dodir.

Ne biste rekli, zar ne? Ako si tvrd, misliš, ne mogu te slomiti. Mogu se sudariti s tobom tisuću puta i ništa. Ozlijedit će sebe, ali to nije tako. Sad znam. Od previše udaraca pucamo. Lomimo se na nespojive dijelove, raspemo se po tlu.

 

Sad znam, rekoh si u bradu dok sam stajala na uglu i promatrala starca kako čvrstim rukama plete košaru. Od vrbe se pletu košare, zar ne?

 

Svog imena se više i ne sjećam. Ono je nekad pripadalo meni, ali danas tu osobu ne poznajem. Poznajem samo obrise sjećanja i prilike koje nisam vidjela kada sam mogla gledati. Danas sam samo sjena. Neprimjetna i izgubljena. Odlomila sam se od svoje biti i otpala negdje putem.

Taman kad sam zbrojila sve što sam zbrojiti mogla, kada sam podvukla crtu i rekla da je toliko puta pogriješila da bi se trebala stidjeti sebe, ona je iščezla. Bez suza, zamislite? Ni trepnula nije.

Naš je odraz u ogledalu izblijedio, u njenim je očima nestao sjaj. Osjećala sam da sam pretjerala, da sam ju izgurala, zbila u kut. Ona se više nije borila, a ja sam zasjela na tron. Tada se činilo da sjedim tamo gdje je nešto važno, a sada znam da sjedim potpuno sama.

 

I hladno je. Hladno je i zebe me do kosti iako vani grije, toplo jesenje sunce.

Osjećam još samo kako na koncu držim svoj život – danas su od mene otišli baš svi. Gurala sam, odbacivala, kritizirala, nisam razumjela… nikoga, a ni sebe.

 

I stojim evo, još uvijek, na uglu promatrajući kako se još jedna vrba savija u košaru. Savija se tako sva savitljiva, podatna, gipka dok je starac prevrće i od nje oblikuje nešto sasvim novo.

I gledam, i čeznem pokušavajući u sebi pronaći onaj prvi trenutak kada sam odlučila ignorirati bol da me ne slomi…