Moje ime je Krivnja, slomit ću te.

Drugačije ne znam i ne umijem. Nakon toliko vremena nisam više u stanju. No, nisam umorna. Napijem se tvojeg očaja i nemoći baš onda kada misliš da si pogriješila. Kad misliš da si mogla bolje. kad očekuješ da napraviš grešku. Ja sam tu.

Čini se kao da sam prijatelj, s tobom kalkuliram. Proučavam ishode i nalazim puteve do ostvarenja, ali te čekam. Čekam te da kloneš i postaneš umorna. Da te stisne život zadajući ti mat. Taman kad najmanje očekuješ ja se budim. Budim se i pitam “Jesi li mogla bolje, brže ili jače?” “Jesi li dovoljno strpljiva?” “Zašto se ne trudiš?”

Ali znaš, ja nisam zapravo zla. Ti me trebaš.

Trebaš me da naučiš kako je nekad zaista bolje pustiti. Kako si došla do zida i kako je vrijeme za odmoriti se.  Trebam ti da u tebi probudim prkos i da kažeš “Makni se! Dosta smo se družile.” I onda, znaš, onda bih se ugasila.

Onda bi mom životu došao kraj. Put bi bio završen i mogla bih kući. Isčezla bih iz podsvjesti, a moje mjesto bi zauzeo netko drugi.

Tvoj novi vodič. I ti bi znala da je došlo vrijeme za promjenu – za to da se moraš naučiti voljeti.

…Kad tako pojasnim, nisam ni loša, zar ne?