Jasna, ulomak iz Superjunakinje

Za mene to nije bilo važno – prevara. Bila sam na toj strani – prevarena. Ali za mene je bilo važno ustrajati u namjeri da naš odnos bude uvijek dobar i oprostiti. Prevara se dogodi. Ljubomora nas truje i veže za iluziju. Onu o savršenoj bajci u kojoj ljubav traje dovijeka, ali samo pod određenim uvjetima – da ne griješimo.

Za mene je ljubomora bila neprirodan osjećaj. Nekako nikada nisam nikoga svojatala i zapravo mi je bio važnije da se netko vrati nego da ga zavežem. Marko to nikada nije zloupotrijebio. Ali da se nekad stvari dogode kako bi nas iznenadile – dogode se.

“Uvijek bih te gledala na sastancima. Tvoje oči bile su čvrsto prikovane za projekte, nisi ih skidao s njih. Željela sam da me jednom skineš njima, a to bi mogao samo jednim pogledom. Ti si bio moja fiksacija. Moj dolazak u ured postao je igra s nadom. A odlazak-iščekivanje sutrašnjeg susreta.” – Pojavio se mail u njegovom e-mail pretincu. Slučajno sam naletjela. Zamolio me da mu nešto proslijedim s kompjutera dok nije bio kod kuće i, naravno, istina je izašla na vidjelo.

 

Bila je vješta na riječima. Zapravo vrlo talentirana i lukava. On je volio riječi. Pogotovo one koje su se ljuljale u ritmu glazbe. Dugo je promatrala dok nije pronašla trenutak i nametnula se. Samo tako, u kasni sat u uredu, nakon dugog frustrirajućeg dana, ona mirisna i nježna. Topla. S lakoćom ga je uvukla u svoju mrežu čipkastih čarapa i u bujan dekolte. Naravno da je pao. I ja bih pala. Zaista je zamamno izgledala. Mislio je da će to biti jedan seks. Usputna avantura. Ali ipak se ponovila. Uvučen u tu laž, tonuo je sve više. Naši su se razgovori prorijedili, a on je postao opterećen i odsutan.

 

Znaš, nikada nisam bila ljubomorna. Mogla sam razumjeti interes za drugima. Ne vjerujem u ljubav koja sputava. Onu koja ne vidi ništa osim sebe, koja je sebična i poznaje samo granice. Ne vjerujem u ljubav koja je uvjetovana i koja očekuje. To nije moja ljubav. Ja sam davala više. Nije mi bilo važno koliko si uzeo. Bilo je važno da dajem. Da ti pružim utjehu kad ti je teško i kad znaš da si zabrljao. Sa sobom ili životom. Tada ti baš nije trebalo moje negodovanje i osuda. Bio si dovoljno kriv sam sebi. Ta živimo u društvu licemjerja koje osuđuje pogreške iako se svi kunu u opraštanje. Svi se kunu u iskrenost, a lažu kad god osjete opasnost. Znaš, ja nisam jedna od tih. Meni je bilo važnije da smo skupa i da mi na duši ne leži jad, nego da se trujem zamjeranjem. Meni je bilo važno da smo ovdje ti i ja. Samo to. I sada znam da je to za mene bila najbolja moguća odluka – otpustiti. Jer danas, kad te nema, kad sam ovako prokleto sama, ugušila bih se u krivnji da nisam rekla ‘U redu je, Marko. Zaista. Mogu sve razumjeti’. Da nisam, moja tuga bi imala privjesak.

Golemu trulež. Krivnju.

 

Lea Brezar: Superjunakinje, Dhar Media, Zagreb 2017.

 

2017-02-28T16:14:56+00:00

Leave A Comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Ova stranica koristi kolačiće. Kako bi internetska stranica radila ispravno te kako bi ju se moglo unaprjeđivati u svrhu poboljšanja vašeg iskustva pregledavanja, potrebno je minimalnu količinu informacija (cookies) spremiti na vaše računalo. Više od 90% internetskih stranica koristi praksu kolačića te su po pravilima Europske unije obvezne zatražiti pristanak korisnika. Korištenjem ove internetske stranice pristajete na uporabu kolačića, čijim blokiranjem i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće biti funkcionalne. Ok